Iz arhiva: Slike kao svjedok ljepote prirode

0
543

Odrastanje pored živih slika prirode i ljepote štrbačkih pejzaža, Rade Domuz prenio je na platno

Daleko od gradske vreve, na imanju Rade Domuza u Donjim Štrpcima, okruženom prirodnim ljepotama seoske idile, u tišini nastaju prava umjetnička djela. Mirnom rukom, vođenom inspiracijom svakodnevnih motiva i kolorita, šezdesetdvogodišnji vozač u penziji, na platnu oslikava raznolikost krajeva i motiva koji mu često, kaže dolaze u snu.

„Desi mi se tako da ustanem iz kreveta i krenem slikati ideju koja me je motivisala“ priča Rade, sjedeći u toplom domu okružen svojim velikim ljubavima – slikama. Slikarstvo je, prisjeća se, volio još kao dijete, ali odrastanje ga je odvelo nekim drugim pravcem. Dok je boravio u Austriji, davnih godina, na hodniku kuće u kojoj je stanovao, naslikao je katoličku crkvu na zidu.
„Sjećam se kao da je juče bilo, kad je došla moja tadašnja gazdarica i kad je vidjela sliku rekla je da nemoram plaćati kiriju sledeći mjesec jer je bila oduševljena slikom. Predložio sam joj u šali da oslikam cijelu kuću pa da više nemoram plaćati kiriju“ priča Rade kroz smijeh.
Zanimanje prema slikarstvu nije ga ostavljalo na miru, pa je 1997.godine nabavio nešto stručne literature i tako je ovaj samouki slikar naučio osnove i finese hobija kojim ispunjava penzionerske dane.
„Do sada sam uradio preko stotinu slika, a mnoge sam i prodao. Samo, moram priznati da mi je jako teško odvojiti se od svake slike jer one su meni kao moja djeca“ sjetno priča slikar.
„Mnogi su mi predlagali da napravim izložbu, razmišljao sam da to i uradim u Domu kulture u Prnjavoru, ali nemogu sve to postići jer je potražnja za slikama velika i ja to odmah čim naslikam i prodam“.
Radinih slika ima svugdje, od Austrije, Kanade, Njemačke… Krase zidove i mnogih domaćinstava u okolini, a motivi su mu mahom pejzaži sa uljanim bojama, dok sada radi i sa akrilnim bojama na lesonitu, papiru, kartonu i staklu.
„Najviše sam prodao motive Manastira Ostrog i Kainovića mlina. Ja sam odrastao kraj toga mlina i znam napamet svaki njegov detalj. Želja mi je, ako me godine posluže, da u Društvenom domu u Štrpcima oslikam jedan zid sa motivom Kainovića mlina i da me generacije koje dolaze upamte po tome“ naglašava Rade. Štrbačani kaže, često kupuju motive sela Štrbaca, a kada im dođe u posjetu i vidi svoju sliku na zidu, priđe i poljubi je. Imao je ponudu i od jednog austrijskog slikara da ide slikati u Beč, ali ga Bečkče zgrade ne motivišu i ne inspirišu.
„Mene interesuje naše bunjište, da se prikaže kazan za rakiju, Kainovića mlin i slični motivi. Kad vidim neki zanimljiv krajolik odmah mi ostane u glavi memorisano to mjesto, zapamtim čak i oblik krošnje drveta, a da me sad neko upita za moj broj telefona, nebi ga se odmah sjetio“, šali se slikar. Zantrigirali su ga i portreti, ali još se nije oprobao u ovom umjetničkom izrazu, mada je išao na kurs kod jedne akademske slikarke, od koje je naučio mnogo o tajnama ovog zanata.
„Sad radim na tome i usavršavam se, pa vidjećemo šta će biti. Za sada portrete radim samo kad mi ostane višak boja“ naglašava naš sagovornik.
Nekada inspiracija intenzivno navire, pa slike nastanu i za manje od dva sata, a nekada, žali se Rade, zna se razvući oslikavanje i po petnaest i više dana.
„Neide i gotovo. Neće i neće, ali kad krenem, onda mi se ne ustaje i ne odustaje. Supruga mi nekad kaže da zamažem bojama sve po kući, ali ja ne odustajem! Da mi žena nije davala obaveza napolju da radim imao bi ja i puno više slika“ šali se Rade. Zimski dani su pogodni za slikarske maštarije, pa će tako i ovaj osebujni slikar uskoro dana da krene oslikavati manastire koje su mu poručile mušterije. Veliki slikari kao što je Bob Ros Domuzu su svojevrsni uzori, jer je kaže oduševljen njegovim pejzažima i pratio je njegov rad.
Drago mu je što talenat koji posjeduje primjećuje i kod svoje kćerke i sina, ali naročito unuke i nada se da će jednog dana poći djedovim umjetničkim stopama.
Dalo se zaključiti da, iako je na pragu decembar, sa zidova u kući Domuzovih dašak Kainovića mlina donosi ljetnu ljepotu večeri kraj rijeke Ukrine, da lišće prigušeno šušti sa slika pejzaža ovog dijela Štrbaca, a da se plavetnilo neba ponosno odupire maglovitom zimskom danu u kome je ova priča nastala. Slike, koje pričaju o svakoj kapi protekle rijeke Ukrine, svakoj boji pažljivo naslikane mahovine na krovovima manastira, ne ispuštajući nijedan detalj i ne prepuštajući ništa slučaju, mirno čekaju svoju prvu izložbu. Ostaje samo nada da će mirnim rukama i bistrim pogledom Rade Domuz uspjeti da naslika sve što je naumio, pa ko zna, možda i zid na Domu u Štrpcima, običan zid, jednoga dana, pod njegovom rukom postane umjetničko djelo.

Ručni mlin za bijelo brašno

Osim kista, Rade iz ruku ne ispušta i kojekakvo gvožđe kako sam kaže. Tako je u pomoćnom objektu ručno izradio mlin sa kamenjem za kukuruzno brašno za vlastite potrebe, a u toku je izrada i trivora i sitki za bijelo brašno. Ovaj minijaturni mlin, može i u špaijz stati, a na proljeće će biti u funkciji. M. Popadić /prnjavorlive.info/

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here