Jedini kovač u Prnjavoru: Dobro je kad ne može bolje

0
838

U potrazi za romskim naseljem u Prnjavoru, prilikom nedavne posjete ovom gradu, put nas je doveo do kuće Sakiba Zahirovića Pirije.

Prnjavorčani kažu da je Pirija simbol romskog naroda ovog kraja, ali i grada, jer jedini je kovač u Prnjavoru. Iako je ovaj zanat nekada bio jedan od najcjenjenijih, bez kojeg je život, naročito na selu, bio gotovo nezamisliv, danas polako izumire.

Red ispred radnje
Pirija nam govori kako su njegovi preci, kovači, nekada najviše izrađivali poljoprivredne alatke – plugove, motike, lopate, ašove, kose… Danas je svega toga manje.
– Ovdje provodim dan kad ima posla. Vidite, navala je velika, kroz smijeh nam govori Pirija dok pokazuje na ugašenu peć i uredno složen alat.
Kaže nam da najviše posla ima u proljeće i jesen.

IMG_9734

– Narod traži najviše poljoprivredne alatke, sjekire… Život kovača i nije neki. Sad se ne može živjeti od tog posla, mnogo ima tehnike i mašina koje su zamijenile alatke koje smo nekada pravili. Moj djed, otac i amidže su se ovim poslom bavili i bio bi red ispred radnje k’o u bolnici. Nekada su sela bila puna konja i zemlja se obrađivala na starinski način konjima koji su vukli i radili, pa je tako i za kovače bilo puno više posla. A sad slabo, ali ne mogu se ni požaliti. U Prnjavoru sam jedini, a samim tim i najbolji, govori nam Pirija.
Kovačkim zanatom se, kaže, bavi oko 30 godina, ali nikada nije živio samo od ovog posla. Prije rata radio je u Jelšingradu kao bravar.
– Ma, nema, sinko, narod ni para. Nekome uradiš i na veresiju, šta ćeš drugačije ne može. Sirotinji treba i pomoć. Sve u svemu, narod nema baš para. Ljeti i zimi trošim ako imam šta, ako se šta zaradilo. Do ‘92. godine sam radio u u Jelšingradu kao bravar i tada sam dobio otkaz. U penziju još ne mogu. Imam 13 godina radnog staža, imao sam i radnu obavezu, ali to ne priznaju, a dobro bi mi došlo kada bi priznali. Šezdeset sedam mi je godina, nisam puno prešao, govori kroz smijeh kovač Pirija i dodaje:

Odnosi dobri
– Volim se šaliti. Šta ću drugo, neću valjda plakati. Od toga nema ništa. Sve u svemu, dobro je kad ne može bolje.
Kaže nam i kako ima dana kad je pretrpan poslom, pa se i ne stigne sve uraditi za jedan dan.
– Ustanem, naložim vatru i čekam posla. Nekada znam biti pretrpan, pa posao prenoći, ne možeš stići, kaže Pirija.
No, kako kaže, ne zamjeri mu niko ako malo okasni.
– Vole me ljudi. Sa komšijama su odnosi dobri. Znaju me svi i po selu. Niko me nije dirao ni dok je rat bio. Znali smo se svi. Danas slavimo zajedno praznike jer to su lijepi dani, govori Zahirović.

Oslobođenje

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here