Mada su se na ove prostore doselili krajem 19. vijeka , tek 1917. godine tadašnji biskup Jozo Garić odlučio je da, pod pritiskom vjernika, formira župu Šibovska. Međutim, umjesto radosti među njemačkim doseljenicima, u to vrijeme, došlo je do velike nesloge što potvrđuje i činjenica da niko nije odazvao pozivu biskupa koji je imao namjeru da saopšti svoju odluku.
I Italijani iz Štivora su bili iznenađeni biskupovom odlukom , obzirom da im je on obećao da se župa neće osnivati dok se ne okonča rat (Prvi svjetski rat). Poljaci iz Jadovice i Palačkovaca su otvoreno protestvovali jer nisu htjeli biti u istoj župi sa Nijemcima iz Šibovske, dok su Hercegovci iz Velike Ilove izjavili da se neće odricati svoga hrama svetog Antuna u Prnjavoru.
Na kraju strasti su se nekako smirilie kada u Šibovsku stiže župnik Dragutin Bandić sa kojim su vjernici bili u obavezi da potpišu ugovor o župnikovom izdržavanju. Ipak, u istoriji je zapisano da je ovo župa sa najmanjim stažom, postojala je od 1917 pa do 1943 . Prema jedinom biskupijskom šematizmu iz 1935 godine , koji je izdan u vrijeme postojanja ove župe, župa Šibovska imala je ukupno 1052 vjernika i to: u samoj Šibovskoj 479, u Štivoru 278, u Palačkovcima 280 i u Velikoj Ilovi 15. Istovremeno je na području ove župe živjelo 775 pravoslavnih vjernika i 19 muslimana. Samo četiri godine kasnije župa je imala 1670 vjernika, a u njoj su propovdjedalo hrvatski i njemački.
Inače, gradnja župna crkva u Šibovskoj počela je 1922.godine , kada su vjernici iz Šibovske tražili od biskupa odobrenje za prikupljanje priloga za gradnju crkve. Još iste godine napravljen je nacrt crkve i poslat biskupu na uvid. Međutim, očito da gradnja nije odmah počela. Naime, župnik Matko Baković svojim dopisom, od 25 avgusta 1930 godine, moli banjalučkog biskupa, da se dopusti tadašnjem prnjavorskom župniku Dragutinu Bandiću da blagoslovi novu crkvu u Šibovskoj . Iako se iz tih dopisa tačno ne zna kada je to tačno bilo, svakako je moralo uslijediti brzo, jer je 19. septembra 1930. godine u novom crkvenom hramu obavljena krizma.
Ono što je interesanto jeste da crkva u Šibovskoj nije svojoj svrsi služila ni 20 godina , obzriom da je poslije Drugog svjetskog rata pretvorena u školu, stambeni prostor, skladište a potom i u gostionicu , da bi danas prostor ovoga objekta zjapio prazan.
Upravo zbog toga Dragan Čolić, bivši direktor Javne ustanove Turistička organizacije u Prnjavoru,koji nam je ustupio interesantne i dragocjene podatke o postojanju ove crkve, razgovarao je sa prestavnicima austrijske ambasade u Sarajevu da podrže ideju da se ovo crkveno zdanje pretvori u spomen –muzej crkvu koja bi podsjećala na vrijeme kada su na ovim prostorima živjeli njemački kolonisti. Oni su stvorili mnogobrojna prijateljstva sa srpskim narodom iz ovoga dijela prnjavorske opštine koje traje i danas. Međutim, sve je stalo gašenjem -Turističke organizacije u Prnjavoru.
Jedna od najtarijih stanovnica Šibovske,Vidosava Lazić,koja potiče iz porodice Sarić,sjeća se i danas vremena kada je,kao djevojčica,sa svojim poznanicama i prijateljicama,pripadnicama rimo-katoličke crkve,odlazila povremeno na molitve u mjesnu crkvu(na slici).
-Odlazile smo ponekad,nedjeljom na molitve,a još se sjećam lijepo uređene uutrašnjosti crkve,postavljenih klupa i savršnog reda koji je vladao u hramu.Moji stariji članovi porodice izuzetno dobro su se pazili sa šibovačkim Nijemcima.Od njih smo mnogo toga korisnog saznali.Kada su dekretom morali da se odsele iz ovog kraja,to nam je izuzetno teško palo,jer su Nijemci bili veoma dobri,vrijedni i čestiti ljudi.I njima je teško pala naredba da moraju da se vrate u matičnu državu.Čak smo ja i moj suprug poslije završetka Drugog svjetskog rata bili gosti jedne njemačke porodice,koja je iz Šibovske odselila u Keln.Dočekali su nas tamo kao najrođenije.To se,zaista ne zaboravlja,prisjeća se starica Vidosava.
„NAŠ ZAVIČAJ“,MAJ 2016
