Prnjavor: Jedna žena- jedan vijek

Prnjavor: Jedna žena- jedan vijek

SHARE

Baka Marica Milivojac iz sela Štrpci kod Prnjavora, doživjela je duboku starost. Sa nepune 102. godine, svojim vedrim duhom i bistirim razumom, mnogo mlađim generacijama može poslužiti kao uzor.

DSCN0359

Tragom priče o stogodišnjacima, put nas je doveo na prag Marice Milivojac, koja živi u Štrpcima. Pred kućom bake koja u aprilu ove godine puni 102.godine. dočekao nas je njen sin, Petar. Uđite, slobodno, ona se raduje kad joj neko dođe u posjetu… gostoprimljivo nas je dočekao domaćin.
U topli dom gdje svoje dane provodi baka Marica, ulazi se sa nekim posebnim poštovanjem, a radost i sjaj u njenim očima kada je vidjela da dolazi posjeta bila je više nego očigledna. Iako je bila u postelji, nije spavala, a izgledalo je kao da zna da će neko ući na vrata.
-Ne vidim dobro ko je, dođi, sjedni sinko, srdačno je pozvala starica i pružila ruku u znak dobrodošlice. Kada smo je zamolili da sa nama podijeli svoju životnu mudrost i sjećanja u dugom vijeku iza nje, bez oklijevanja je pristala da sa nama popriča. Iskoristili smo priliku da je priupitamo i postoji li neki recept za dug život.
-Rođena sam 1913.godine, nedelja je bila, Mali Uskrs. Šta da ti kažem, nerazumijem se u to koji je recept za dugi život, nema tu receta. Umjerena sam bila uvijek. Nisam pretjerivala ni u jelu ni u piću, bila sam nekako zadovoljna onim što sam imala i dok sam bila mlada život mi je bio lijep nemogu se požaliti. Bila sam došla do loših dana, ali eto Bog me sačuvao i još sam na ovom svijetu – priča starica drhtavim glasom, ali jasno i bez zastajkivanja.
Cijeli životni vijek provela je u Štrpcima, koje kaže, neizmjerno voli.
-Rođena sam kao najstarije dijete u porodici Vukajlović u Musama, otac se moj zvao Đurađ i imao je devetoro djece. A moram vam kazati da je moj otac službovao dugo u crkvi i da smo štrbačka crkva i ja parosnice. Kasnije sam ispred crkve upoznala i svog supruga Branka Milivojca, koji je tada došao u crkvu na molitvu sa svojim stricem i sa devetnaest godina vjenčala sam se s njim i došla u Milivojce – sa ponosom se sjeća baka Marica.
Bilo je svega u zajedničkom životu, sreće i tuge, rada najviše, sticalo se i gradilo, ali bili su zadovoljni i srećni, sjeća se baka Mara.
Muž Branko umro je davne 1964. godine, a junakinja naše priče stekla je sa njim petoro djece, četiri kćerke: Nevenku, Saju, Ljubicu, Gospu i sina Petra, sa kojim sada živi u domaćinstvu.
Unučadi baka Marica imala je devetoro, a osmoro ih je živo, dok praunučadi ima devetnaestoro. Zdravlje ju je poslužilo pa je doživjela i peroto čukununučadi.
-Sve ih baka voli i za sve se Bogu molim-kroz suzne oči ističe Marica, prekrstivši mršuljave ruke preko grudi. Kod doktora nije išla često, jer se kaže ranije puno radilo i nije bilo vremena za hodanje. Zapamtila je dva rata, a rođena je prije početka Prvog svjetskog rata.
-Šta ćeš, tako je kako je, svašta je preko moje glave prešlo, ali trpjeti se mora i živjeti se mora. Ko te pita. Nikad nije bilo lako, ali bio je svijet zadovoljniji iako je imao manje svega. Kad sam bila mlada, sastanu se cure pa uz6 svjetlost lampe vezu i pletu, pričaju,pjevaju… Nije narod bio toliko ni bolestan, bila voda čista, zdrava hrana, jelo se sve prirodno. Nije bilo toliko lijekova, a sada svi piju lijekove i svi bolesni. Ja bogme nijedan lijek ne pijem, bila sam počela pa mi nisu odgovarali i batalila sam to-
U postelju je legla prije desetak godina, ali kad je lijepo vrijeme, obavezno voli da izađe napolje i da gleda jaganjce, kokoške i druge domaće životinje.
Brigu o majci preuzeo je sin Petar i snaha, a baka kaže da se o njoj brinu fino i da joj ništa ne fali.
-Pomažu mi brate nemam šta da im prigovorim, ali nekad im je možda i teško. Ali šta mogu,nije ni meni lako, sve me boli, cijelo tijelo, slabo vidim, ali prepoznajem još kad mi neko dođe-
Dođu joj i sad u posjetu komšije, familija, poznanici, a svojim bistrim očima i razumom na kojem bi joj i mnogo mlađi pozavidjeli, baka dočekuje i ispraća goste. Najbitnije je kaže da je sjećanje dobro služi.
-Sjećam se ja sinko svega još, ali više pamtim šta je prije bilo. Ima u Štrpcima još jedna žena što ima dosta godina, Božica Savković, ona je starija godinu od mene. Ranije smo se družile dok smo bile mlade, išle zajedno u Prnjavor poslom i tako. A kad zaspim, svašta mi na san dolazi. Sanjala sam i sad kad ćete vi naići, ali sam zaboravila šta sam sanjala-
Osim sina Petra, o baki Milici se brinu i drugi njeni potomci, od djece, unučadi, pa do praunučadi i čukununučadi. Oni su joj sad kaže najveće bogatsvo.
-Sva moja djeca su mi lijepa i mila. Šta mi drugo treba nego da su oni živi i zdravi i nek kuće svoju kuću. Ja dok sam mogla radila sam, sad nemogu više. Radila sam poljoprivredu držalo se puno stoke zemlja se ručno obrađivala. Bilo je posla puno. Voljela sam i da radim u rukama, da tkam, šijem, predem, da pletem dok sam bolje vidjela. Sad nemogu ni to- povjeri se starica i pridiže se sa postelje, a u glasu joj se osjeti žal za danima kada je svojim rukama mogla da radi. Oslonivši se na obje ruke zamišljeno pogleda kroz prozor tik do kreveta na kome leži.
-Samo da su mi djeca živa i zdrava, a što je od Boga slađe je od meda, poruči baka Mara.
Svaki minut vremena sa ovom stogodišnjakinjom ostavio je jak utisak o mudrosti i životnom iskustvu, a njeni najbliži sa ljubavlju i pažnjom čuvaju svoju baku Maricu kao svojevrsnu svetinju u domu porodice Milivojac. A kad prođu zimski dani i grane sunce, ako Bog da zdravlja, ponovo će Marica uživati u štrbačkoj prirodi koja je okružuje i koja ju je cijeli život grlila.

Baka Marica nije bila kod doktora deset godina, kaže njen sin Petar. Ne pije nikakve lijekove, a briga o njoj ne pada im teško. U domaćinstvu Milivojaca vodi se jedanaest članova, pa je tako baka okružena ljubavlju svojih najmilijih. /M.Popadić/

Nema komentara

KOMENTARIŠI