Selo Devetina kod Laktaša je Ukrajina u malom

0
662

Selo Devetina kod Laktaša je Ukrajina u malom, kaže Orel Zakaljuk, paroh ukrajinske Grko-katoličke crkve u ovom selu.

U Devetini većina stanovnika su Ukrajinci, a i danas žive i čuvaju stil života koji su im prenijeli preci kada su se krajem 19. i početkom 20. vijeka doselili na ovo područje.

“Ukrajinci između sebe, kada su samo Ukrajinci u društvu, govore svojim maternjim – ukrajinskim jezikom, izvorno je sačuvan taj jezik”, kaže Zakaljuk.

Obećano plodno zemljište

Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je selo Devetina gdje je Zakaljuk u seoskoj crkvi ispričao kako su se preci današnjih stanovnika Devetine na prostoru Ukrajine odricali imanja i zemljišta i krenuli trbuhom za kruhom na ove prostore, jer im je Austrougarska obećavala bolja zemljišta, parcele, placeve i obradive površine.

“Nažalost, obećanja se nisu ispunila, došli su, dobili su pretežno šumovita zemljišta koja su najprije morali krčiti i ona je to bio dug i mukotrpan posao da uspiju sebi obezbjediti osnovnu potrebnu parcelu gdje su gradili svoje prve kućice, pa poslije toga trudili su se da oforme neki svoj socijalni i religijski život”, rekao je paroh.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina najviše Ukrajinaca se doseljavalo u njen sjeverni dio, pa ih i danas najviše živi na prostoru oko Prijedora, Banjaluke i Prnjavora. Doseljenici su formirali svoje parohije – crkvene opštine jer su prema riječima Zakaljuka Ukrajinci pobožan narod.

“Čuvar njihove tradicije, svega što su donijeli iz Ukrajine bila je upravo crkva”, kaže on.

U Devetinu sa Ukrajincima doselili su se i Poljaci, pa su 1901. godine napravili crkvu u kojoj su se odvijala bogosluženja za rimokatolike Poljake i grkokatolike Ukrajince.

“Dva naroda živjela su u ljubavi i miru sve do trenutka kada je nažalost ta bogomolja postala premala, pa su se Ukrajinci odlučili da izgrade svoju bogomolju”, priča Zakaljuk.

Crkva je izgrađena 1938. godine, a prema riječima paroha činjenica da je u to vrijeme izgrađena za samo tri godine govori o tome koliko je bila jaka volja i želja naroda da ima nešto svoje.

Hodočasnici iz bivše Jugoslavije

Prvi i Drugi svjetski rat, te posljednji rat na području BiH, ali i razvoj gradova, odlazak za poslom, doprinijeli su iseljavanju Ukrajinaca sa ovih prostora.

“Od ondašnjih nekoliko hiljada ljudi koji su živjeli ovdje u Devetini, danas moja parohija broji stotinjak porodica, što je drastičan pad”, kaže on.

Ipak i oni koji su se odselili iz Devetine uvijek joj se rado vraćaju, a zahvaljujući njima prošle godine je obnovljen hram u selu.

“Postoji jedna izreka kod svih ljudi koji dolaze ovdje, kaže da onaj ko je jednom posjetio Devetinu u njemu se rađa velika želja da je opet što prije posjeti i to je izgleda stvarno tako. Onda možete misliti kolika je želja ljudi koji su s ovdje rodili, otišli u svijet, kolika je njihova želja da se vrate”, kaže Zakaljuk.

Prema njegovim riječima Devetina danas je za Ukrajince najvažnije duhovno središte hram u ovom selu glavno hodočasničko mjesto za sve Ukrajince bivše Jugoslavije.

Ovaj hram je i mjesto na kojem lokalno stanovništvo čuva kulturu i tradiciju. Redovno posjećuju bogosluženja nakon kojih se druže i razgovaraju.

“Prilično smo svi bliski jedni drugima jer to je selo gdje svako svakog zna, povezani smo, komšije, tako da je u selima lakše očuvanje ukrajinske tradicije”, rekao je paroh.

Ukrajinci svoju tradiciju čuvaju i u kulturno-umjetničkim društvima preko kojih mlade odgajaju u ukrajinskom duhu.

“Jedna ukrajinska porodica mora imati dvije ukrajinske knjige, to su Sveto pismo, najveće duhovno blago, te pjesničko-kulturno blago knjigu Kobzar, jednog od najvećih naših poeta i pjesnika Tarasa Grigoroviča Ševčenka”, kaže Zakaljuk.

Hljeb sa sedam kora

Devetina je i jedna od najposjećenijih turističkih znamenitosti Laktaša.

“Jedna od znamenitosti koje naša opština navodi je prekrasan ambijent, ispred crkve – cerik, stara stabla koja postoje više stotina godina. U tom ceriku je ima devet znakovitih kamenova, odnosno 8, a deveti je malo dalje u šumi, po kome je Devetina i dobila ime”, ispričao je Zakaljuk dodajući da je ovo i zračna banja obzirom na čistoću vazduha.

Stanovništvo u Devetini uglavnom se bavi poljoprivredom. Rijetki su oni koji su zaposleni u nekom od preduzeća. Nemaju vodovod, nego si kopaju bunare kako bi za porodice i stoku obezbjedili putku vodu. Nestanci struje su česti, naročito tokom zime, kada se zna desiti da i po tri dana ostanu u mraku.

“Tipični seoski život, prilično težak, to je hljeb sa sedam kora”, kaže Zakaljuk.

Sa njim se slaže Mihajlo Kutni koji ima 65 i sa suprugom Katarinom živi u Devetini u kući izgrađenoj prije 60 godina. Kćerke su školovali da im obezbijede bolje uslove za život.

“Od čega živjeti, kako? Težak jeste život, ali šta ćeš, kud ćeš, iz ove kože ne može – moraš u njoj živjeti”, kaže Kutni.

Njegov djed je doselio iz Ukrajine, otac mu je Ukrajinac, a majka Poljakinja. Mihajlo je ostao u selu, iako je većina komšija i rođaka odlučila da napusti Devetinu. Ispričao je kako mu je brat otišao u Australiju, odlično se snašao, a “ovdje ne bi mogao to ni za 200 godina postići”.

Na pitanje zašto oni koji vide Devetinu osjećaju želju da se vrate, Kutni kaže da tu ima svega, ali izdvaja prirodu i ljubaznost ljudi. U to se uvjerila i ekipa AA prilikom posjete selu: procvjetalo cvijeće i voće, cvrkut ptica, čist vazduh, a svi mještani koje smo sreli bili su ljubazni i nasmijani.

Omladina otišla

I Kutni i njegova supruga redovno idu na bogosluženja, pričaju ukrajinski, a Mihajlo se rado prisjetio i dana kada je sa kulturno-umjetničkim društvom nastupao po drugim gradovima. Igrao je sve, ali najradije kazačok.

“Dolazili su iz Ukrajine, kažu da se na ovoj teritoriji najbolje priča ukrajinski, ima Ukrajinaca i po drugim mjestima, ali to se izmiješalo, taj jezik se zanemario”, kaže on.

Zlatnih vremena sela i dalje se sjeća Mihaina Hnatek. Njen djed je došao iz Ukrajine, a ona se u Devetini rodila i udala. Ima 87 godina i kaže da “zna da joj je kraj blizu, ali još se ne da”, raduje se unucima te s ponosom objašnjava da ima sina koji živi u Devetini i dvije kćerke u Australiji, te sedam unuka i devet praunuka od kojih najstariji ima 23 godine. Selo je priča bilo fino, čisto i lijepo, a sada propada.

“To je kuća do kuće bila, koliko kuća se srušilo i nema već, a koliko i sada propada, prazne stoje. Znaš kako je ovdje bilo djece, kad je nedjelja idu u crkvu smiju se, guraju se, djeca tako fino veselo, a sada znaš kako poželim nekad čuti dijete, da čujem glas njegov – nema. Omladina otišla, vidiš zarasta….”, priča ova starica.

anadolia

loading...
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here