e su treća generacija lovaca u porodici i kažu da će ljubav prema prirodi i lovu sigurno jednog dana prenijeti i na svoju djecu.
Mnogi koji poznaju sestre Brković, poznaju ih kao elegantne mlade dame. Teško mogu zamisliti kako naoružane hodaju kroz blato sa lisicom okačenom o pojas.
Pomalo neobičnu ljubav prema lovu, Rada (22) i Ljubinka Brković (21) iz Štrbaca, naslijedile su od oca, koji je već duže vrijeme lovac. On ih je kao djevojčice poveo sa sobom u šumu. I tako su one i ušle u lovačku priču.
“U lov sam krenula sa nekih svojih 6-7 godina. Otac nas je uvijek vodio sa sobom i tako da je ljubav prema lovu prenesena od oca. Takođe, lovi i stric, lovio je i djed. I ujak lovac. Ima nas, ponosno”, kaže Ljubinka.
Svi koji su čuli da su lovkinje su pozitivno reagovali, ali bilo je i šaljivih komentara “kako žensko, a lovi, nosi pušku!?”
Ljubinki je to postalo normalno, jer kako kaže, može da bude primjer da sve što mogu muškarci, mogu i žene.
Brkovićkama je lov sastavni dio života. Od ranog djetinjstva su voljele da bude blizu lovaca, da gledaju kako se okupljaju, raspoređuju na terenu i vode pse.
Zahvaljujući druženju sa lovcima naučile su šta znači kolegijalnost, povjerenje i dobra organizacija.
Mnogi imaju predrasude o lovcima, smatrajući ih ubicama životinja. Poenta je u kompletnom doživljaju prirode, jer kako kaže, ne radi se samo o ubijanju životinja:
“Lov nije samo ubijanje životinja, tu postoji i briga o njima, pravljenje hranilica, ljeti pojilišta iznošenje soli i ostalo”, kaže Ljubinka.
“Za mene je lov jedan jako lijep sport, koji se prvenstveno svodi na druženje, upoznavanje novih kolega, ponekad i koleginica, ali to je rijetko”, dodaje Rada.
Mama je pomoćni lovac. Njoj je uživancija da nama svake nedjelje sprema ranac za lova.
Priznaju da lov nije damski sport, ali da im je žao što nema više žena lovaca.
Za razliku od svojih vršnjakinja, koje nedjeljom sjede u nekom od prnjavorskih kafića, Ljubinki je draže da kisne, bude “kaljava” i pješači:
“Ima 10 žena lovaca u Prnjavoru, ali samo nas dvije što se bavimo lovom. A, naravno nijedna vremenska ne prilika ne sprječava da lovimo”, priča ona i dodaje:
“Kada ne ustajem nedjeljom rano, subota je za izlazak. Inače dok traje lov ne izlazim nikako u grad kako bi bila odmorna za lova”.
Zvuči malo neobično i nije česta pojava, da žene postanu dio lovačkog udruženja “Borik”. Ove dvije mlade djevojke su ostvarile taj uspjeh i savršeno barataju tradicionalno muškim oružjem – puškom.
Sa navršenih 18 godina, sestre su položile lovački ispit i tako postale aktivni članovi lovačkoga udruženja“Borik” Prnjavor – sekcija Štrpci.
Međutim, Rada se za okrenula drugom “lovu” i za sada, pomalo zapostavila lov na divljač.
“11 oktobra sam postala najsrećnija osoba. Postala sam majka jednog dječaka Damjana”, ponosno kaže Rada.
Ona sada boravi u Austriju, gdje svoje najljepše dane provodi sa svojom porodicom.
Lov joj nedostaje i jedva čeka da joj se ukaže prilika da jednu svoju nedjelju iskorisi za lov.
“Pa, nedostaje mi lov. Ali, sada imam ljepšu obavezu. Ako Bog da kada budem dolazila u svoje rodno mjesto, nadam se sa ću naći vremena za koju nedjelju lova”.
Prvi plijen
Ubrzo nakon polaganja lovačkog ispita, uslijedili su i prvi ulovi.
Koncentracija, bistar pogled, mirna ruka, čekanje… sastavni dio jednog lovnog dana.
“Najveći ulov, kao i prvi trofej je trofej srndaća koga sam odstrijelila prošle godine”, kaže Ljubinka i dodaje:
“Kao san svakog lovca, tako i ja imam želju da odstrijelim vuka. Istina, na našim terenima ih nema, all često idemo na hajke”.
Ljubinka kaže kako je znala čekati na srndaća 4-5h. Voli da osmotri životinje, tako da ode na čeku i prije obdanice.
Ni Rada nije dugo čekala na svoj prvi plijen:
“Ubrzo nakon polaganja lovačkog ispita, uslijedio je i prvi plijen. Moj do sada najveći ulov jeste srndać, ujedno to je i moj prvi trofej”.
Rada za sada pauzira u lovu, a Ljubinka ne prupušta nijednu lovnu nedjelju.
“Za mene lov je odmor. Dan koji provedem u prirodi druzeći se sa kolegama. Nekada se nešto i odstrijeli, ali opet sve u svemu druženje na prvom mjestu. I da, najljepše je u lovu kada sjednemo u prirodi da jedemo”, radosno priča Ljubinka.
Poenta je u kompletnom doživljaju prirode, za šta svako snosi odgovornost.
Sestre Brković su zaljubljenik u lov, u samu prirodu.
Lovačka grupa „Borik“ pretežno je posvećena lovu na štetočine. To jest lisice, kojih ima jako dosta, te šakale koji se u posljednje vrijeme pojavljuju sve više.
Često idu na hajke. Hajka na vuka, na planini Ozren jedna je od najvećih hajki u BiH i RS. Ona svake godine broji oko 1200-300 lovaca od čega je broj žena sveden na minimum 2-3.
Ljubinka nam je takođe ispričala jednu svoju anegdotu, tokom boravka u Kotor Varošu.
“U Kotor Varoši se svake godine održava okupljanje žena lovaca. Dok smo bili na čekama u jednom momentu začula sam čudan glas. Kada sam se okrenula, to je bio medvjed (veliki medo) . Nije mi bilo svejedno vidjeti ga na nekih 7-8 metara od mene. Bio je dobar, pobjegao je. Sreća. “, prisjeća se Ljubinka.
Sestre Brković zasigurno imaju nasljednika. Njihov mlađi brat Srđan(16) se već bavi lovom kao pionir. Ubrzo će i on imati mogućnost polaganja lovačkog ispita i krenuti stazama svojih starijih sestara.
prnjavorski.net / Željka Knežević
