Sveštenik Ukrajinske katoličke crkve Viktor Pavić osim bogosluženja paralelno razvija borilačke vještine nindža ratnika i prenosi ih na mlađe naraštaje.
Samo spominjanje riječi samuraj i nindža, tih ratnika iz drevne japanske istorije, zaintrigira pažnju, a kada tome dodate da u malom mjestu u Republici Srpskoj postoji sveštenik-nindža zapitate se da li je to uopšte spojivo, da li je to istina.
Kako su ovi drevni ratnici po narodnim predanjima mistični, „EuroBlicu“ je pripala posebna čast da bude prvi medij kojem je sveštenik Ukrajinske katoličke crkve Viktor Pavić otvorio vrata skromnog doma.
Rođen je u Austriji, školovao se u Rimu, bio u Americi, Njemačkoj, Mađarskoj, ali brdoviti Balkan je, ipak, njegova kuća.
Već na prvi pogled se vidi da redovni treninzi drže sveštenika u odličnoj formi. Sveštenik Ukrajinske katoličke crkve u Cerovljanima kod Gradiške Viktor Pavić osim bogosluženja, praktikuje ninjutsu, ukratko rečeno grupu vještina koje karakteriše borba golim rukama, različitim oružjima, skrivanje, prikradanje, snalaženje, preživljavanje i slično. Kada bi otišli još dalje, rekli bismo da ninjutsu počinje tamo gdje druge borilačke vještine prestaju.
Skromni sveštenik ekskluzivno za „EuroBlic“ otkriva da se ninjutsuom bavi od svoje rane mladosti, te da i danas, kada mu to obaveze dozvole, odlazi na treninge. Kako se radi o izrazito rijetkim veštinama, treninzi su jedno vrijeme bili mogući samo u Hrvatskoj.
“Da, nas zovu nindže. Nije potrebno trošiti riječi o kakvim borilačkim vještinama se ovdje radi, da su potekle od samuraja i nindži, drevnih japanskih ratnika. Ranije sam odlazio češće na treninge, koji nisu nimalo laki, ali i danas nađem vremena za to, posebno jer sada mogu da odem i u Banjaluku, gdje takođe postoji klub”, priča sveštenik, koga su novinari zatekli kako ispred kuće zavijane snijegom cijepa drva.
Duge zimske dane provodi u uobičajenim domaćinskim poslovima, a Paviću na skromnom imanju društvo pravi deset ovaca, ovan i pas mješanac.
Pavić objašnjava kako je odabrao sveštenički život bez žene, te da, kako kroz smijeh priznaje, upravo zbog toga ima i višak slobodnog vremena.
Protekle tri godine njegova parohija je u Cerovljanima, malom mjestu pored autoputa Banjaluka – Gradiška, gdje se nalazi stara crkva.
Unutrašnji mir nešto je što Pavić praktikuje već decenijama. Zbog novinara banjalučkog lista se po debelom minusu presvukao u svešteničko odijelo i otvorio vekovnu crkvu, nalik onima iz bajki.
“Ovdje služim Bogu, a naše bogosluženje je slično pravoslavnom, samo što spominjemo papu”, otkriva tajne svog zanimanja.
Skromni sveštenik otkriva kako su ninjutsu treninzi skupi, jer se mora putovati. Kako je Ukrajinaca na ovim prostorima sve manje, zbog odlaska mladih trbuhom za kruhom, Pavićeva primanja zavise od priloga vladike Križevačkog u Hrvatskoj.
Svoje vještine je, otkriva, prenosio i djeci u parohijama u kojima je bogoslužio.
“Svoje znanje sam želio da prenesem i na mlađe naraštaje pa sam u nekim parohijama trenirao više djece. Prije tri godine sam prekinuo sa tim treninzima sa djecom, jer sam, po odluci vladike, raspoređen u Cerovljane”, kaže Pavić.
Kada se seli iz jedne u drugu parohiju, uz Pavića su uvijek katana (veliki mač) i vakazaši (mali mač).
“Radi se, naravno, o drvenim mačevima, na kojima se golim okom mogu vidjeti udubljenja, odnosno tragovi treninga. Naravno da ne koristimo prave mačeve, jer bi dolazilo do ozbiljnih povreda”, kroz smijeh dodaje sveštenik.
Da je Pavić sve samo ne običan sveštenik otkriva i da se osim ninjutsua u slobodno vrijeme bavi pilotiranjem, padobranstvom i motociklizmom.
Priznaje da je svoj motor, po kojem ga takođe poznaju mnogi mještani u okolini Prnjavora, Srpca i Gradiške, ali i šire, morao prodati kako bi kupio automobil za potrebe nove parohije. Međutim, odmah otkriva i kako će vrlo brzo kupiti novi motor i ponovo uživati u vožnji.
