Meksički krastavac, avokado, mandarina, kivi, limun, peruanska jagoda i banana. Sve to u Škugriću nadomak Modriče uzgaja Blagoje Lukić.
Pogled plijene banane koje su dostigle visinu i do šest metara. Prva sadnica prije pet godina stigla je kao poklon sa juga Afrike. Zimi su je, kažu Lukići, zagrijavali, s proljeća rasađivali nove izdanke. Ove godine sa sedam stabala ubrali su prve plodove. Očekivali su sto kilograma, dobili duplo manje, ali ukus banane sa Trebave, kaže, ni sa čim ne može da se poredi.
“Klima im nije odgovarala, nismo ih štitili kada su temperature bile vruće, i tu smo izgubili zadnji rod čitav, ali nebitno – dobili smo prve plodove. Ovo je nešto najslađe što postoji na svijetu, razlika od banane koju kupujemo – 300 posto, ali jeli smo zrelu bananu od nje”, kaže Blagoje Lukić.
Banane nismo probali, zatekli smo samo cvijet koji, kažu Lukići, neće imati vremena da dozri. Peruansku jagodu smo degustirali. Ne podsjeća na ovdašnje, a i više od dvije dnevno ne treba jesti. Meksički krastavac istog je okusa kao naš, a i u tegle može po istoj recepturi.
“Pola vode, pola sirće, papričicu ljutu, i mogu dvije godine da stoje. Ovaj od prošle godine su i dalje čvrsti i ukusni. Mnogo duže traje nego ovaj, u proljeće čim mraz ode on raste sve do kasne jeseni dok ne smrzne. Plodovi se rađaju gusto, kad sazriju jedni otpadaju, novi rastu. Za sjeme nije problem, ostaje u zemlji i na proljeće niče sam”, priča Ljeposava Lukić.
S proljeća ih čeka posao, jer žele mini plantažu banana. Do aprila će već postojeće da zaštite folijama, a onda slijedi sadnja i njega. I da nema ploda, kažu Lukići, zbog mirisa dok cvijeta, oni bi je gajili. Njegovaće i ostale biljke, i nabaviti još poneku s juga. One koje imaju, uz savjete koje su sami isprobali, rado će da podijele.
