Ispovijest sestre kojoj je pacijent umro na rukama: Tri noći sam se borila za njega, na kraju se predao

0
330
Iz dana u dan medicinsko osoblje se predano bori za svoje pacijente, a koliko ih bolest i smrti kojima su okruženi pogađaju, često otkrivaju na društvenim mrežama.

Dženifer Kol, medicinska sestra iz Njujorka, u kom je stanje izuzetno teško, u dirljivom statusu na Fejsbuku opisala je koliko se teško nosi sa smrću pacijenta koji je umro nakon što se tri dana brinula za njega.

Status je u međuvremenu obrisala, ali ne prije nego što se počeo dijeliti po društvenim mrežama i internet forumima. U nastavku ga prenosimo u potpunosti.

“Danas sam izgubila pacijenta. Nije bio prvi i, na nesreću, neće biti ni zadnji, ali bio je drugačiji. Čitav život sam medicinska sestra na Hitnoj službi, ali u Njujorku radim na intenzivnoj njezi. U ovom trenutku je u cijeloj bolnici intenzivna njega i svi pacijenti su pozitivni na covid-19. Očajnički im trebaju sestre koje će pacijentima dati lijek ili ih spojiti na respiratore.

Za ovog sam se čovjeka brinula tri noći i za mene je to bio prvi put. U Hitnoj službi rijetko ko ostaje duže od 12 sati. Sveukupno je tu bio dvije nedjelje koje su za njega bile jako teške, ali prošla noć je bila najgora. Šest sati se nisam pomjerala od njega. Pri kraju, kad je već bio pod teškim lijekovima, molila sam doktore da nazovu njegovu porodicu i kažu im da se neće izvući. Doktori su neprestano s pacijentima, svaki minut provode s njima. Sve na šta sam mogla misliti bio je glas moje mame koja mi u suzama govori: ‘Ti su ljudi sad sami. Dobro se brini za njih.’ Ja sam bila jedina osoba koja je tri noći provela s njim. Jako sam se borila da ga održim u životu. Ljekari su uspjeli obavijestiti njegovu porodicu i odlučeno je da ga nećemo oživljavati kad mu srce jednom stane. Nije bilo ničega što smo mogli učiniti.
Na kraju se predao. U sobi smo bili samo on, ja i još jedan bolesnik na respiratoru. Vrata su bila zatvorena. Pozvala sam doktora da proglasi vrijeme smrti. Toliko sam željela javiti njegovoj porodici da nije bio sam. Iako oni nisu mogli biti s njim, ja sam bila. Ugasila sam respirator i sklonila ga. Odmah su ga odneli. Oprali smo ga i stavili njegovo telo u vreću. Moj pacijent je za života bio zdrav. Gledala sam u njegovu sliku i videla nečijeg dedu, nečijeg oca, nečijeg muža. On nisu mogli biti uz njega i to mi je slomilo srce.

Ovi su pacijenti jako krhki. To je toliko delikatna ravnoteža disanja, krvnog pritiska i funkcionisanja organa. Tek mala promjena dovodi ih u smrtnu opasnost. Svi su isti, nezavisno o uzrastu, zdravlju, finansijskoj i porodičnoj situaciji, svima je ista dijagnoza, ista bolest, ista samoća. Imali smo jednog koji je doživio skidanje s respiratora. Ima 30 godina. Doživljavam ga kao našu maskotu, naš zrak nade da nisu svi ovde samo došli da umru. Znam da će mnogi preživjeti, ali kad ovde radiš, ne izgleda tako. Većina medicinskog osoblja je bolesna, a mi koji smo ostali imamo maske zalepljene na licima. Mislimo da smo nepobedivi, ali uhvatim se kako gledam kolege procenjujući ko je najslabiji, znajući da ni svi mi nećemo odavde izaći živi”, napisala je.

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here