Ukoliko pripadate roditeljima druge decenije 20. vijeka, sigurno ste barem jednom pokušali da animirate dijete uz pomoć telefona. Ipak, većini roditelja danas je ovo “kec u rukavu” kada dijete treba da se umiri. Za to vrijeme, dok je dijete fokusirano na šarene pokretne slike ili na igranje igrica, vi možete svašta da obavite: da sredite kuću, skuvate ručak ili popijete kafu sa prijateljima.

Ipak, stručnjaci savjetuju da animirate svoju djecu na drugi način.

Vrlo često postavljamo pitanja kako upotreba mobilnih telefona utiče na psihički, mentalni, fizički, pa i svaki drugi razvoj djece. Magistar psihologije i predsjednik upravnog odbora Udruženja psiholoških savjetnika Srbije Nebojša Jovanović kaže da upotreba telefona najprije rađa zavisnost i da je najveći problem to što roditelji koriste mobilne telefone da umire djecu i da se kod njih na taj način rađa zavisnost.

“Drugo, ne traži se nikakav napor od njega, ni fizički ni intelektualni, kao što je ranije igra tražila od njega ovladavanje nekim vještinama koje su potrebne u životu. Jer, čemu je služila igra? Dijete se prvo igra nečega što će poslije da bude. Igra se kuvanja kafe, kuhinje, ljekara, školice, nečega što bi kroz igru trebalo da ga priprema za život. Sa druge strane, ovako se pitamo za šta, osim za neki virtuelni život. Jednog dana, kad to dijete tako poraste, utonuće u taj svijet i postaće tinejdžer kojeg ne možeš da odvojiš od kompjutera, koji se ne druži sa drugovima i drugaricama, jer mu ovo je lakše. Tamo može da uradi sve što mu padne na pamet. Može da bude borac, može da putuje i u svemir, može da radi šta hoće bez ikakvog truda. Ne mora da ide na sport i trenira da bi pobijedio u nekoj igri jer mu je dovoljno da to radi pomoću miša i tastature. Tako da, to jeste neka priprema za otuđenost i lako zadovoljenje potreba. Gdje je lako zadovoljenje potreba, tu nema razvoja. Zato mislim da je uticaj tog pretjeranog davanja telefona djeci katastrofalan. To je ometanje u razvoju“, objašnjava Jovanović.

Kada je u pitanju rješenje ovog problema kod djece Jovanović kaže da je glavni lijek ograničavanje.

“Isto je kao i sa drugim sadržajima. Nećemo mu staviti deset čokolada na sto, pa da on uzme kad on hoće, nego kontrolišemo vrijeme koje je proveo na internetu”, zaključuje sagovornik.

Ipak, stvara se utisak da se današnja djeca “rađaju sa tabletima i telefonima u rukama”.

Dr Ranko Rajović je stava da su nove tehnologije korisne, ali da roditelji moraju da znaju da mogu biti štetne ako ih dijete mnogo koristi.

“Štetnost je u tome što dijete gubi osjećaj vremena, pa može da igra i po 20-30 minuta. Ima slučajeva da dijete igra igrice i po dva ili tri sata. Uz gubitak osjećaja za vrijeme ii nedostatka dosade, dijete prima stotine impulsa i svaki uspješno urađen zadatak u video-igrici ispunjava ga srećom. Onda nastavlja dalje sa igrom puno uzbuđenja i iščekivanja, pa opet pređe novi nivo i opet je srećno. To prelazi u naviku i niko više ne može da zamijeni video-igricu. Tada roditelji pokušavaju da izvuku dijete iz tog začaranog kruga. Zato je važno da se u startu defnišu granice i da se drži tog dogovora”, istakao je on.

Doktor Ranko Rajović rekao je za B92 da djecu čak i ne treba uvijek animirati. Upravo je, kako kaže on, dosada važan faktor razvoja djeteta.

“Dosada je neprijatno stanje i dijete traži da mu roditelji pomognu. Prije 20 i više godina dijete je samo rješavalo problem dosade tako što ide na igralište ili u park, pronalazi vršnjake i igra se. Danas su tu roditelji koji pomažu djetetu da savlada problem dosade tako što ih animiraju, kupuju video-igrice ili igračke koje dijete poželi, ili mu organizuju pet različitih aktivnosti. Tako dijete nema vremena da zaviri u svoj svijet, da istražuje, da rješava problem dosade”, objasnio je Dr Rajović.

Koliko god da ste, na primjer, umorni nakon osmočasovnog radnog vremena, odlaskom u park ili na igralište umjesto davanja telefona djetetu u ruke, učinićete veliku stvar u njegovom razvoju, savjetuje Dr Rajović.

(B92)

Istraživači tvrde da su napravili slike savršenog muškarca i žene kombinujući strukturu lica najprivlačnijih slavnih osoba, piše “Dejli mejl”.

Tim stručnjaka iz kompanije “Men’s Pharmacy” proučio je fotografije slavnih muškaraca koji se smatraju najprivlačnijim ženama i kombinujući njihove crte lica, kreirali su sliku savršenog muškarca, a to su isto učinili i sa slikama najprivlačnijih slavnih žena.

U svom istraživanju oslanjali su se na rezultate dvije ankete iz časopisa “Glamour i Ranking”, u kojima su čitaoci glasali o tome koga od slavnih ličnosti smatraju savršenim muškarcem i ženom.

Savršen muškarac je, prema glasovima, kombinacija trojice glumaca. On ima kovrdžavu kosu Ejdana Tarnera, oči Toma Hardija i vilicu Krisa Hemsvorta.

Savršena žena je, pak, kombinacija manekenke Kejt Apton i glumica Skarlet Johanson i Aleksandre Dedario.

“Svake godine muškarci i žene širom svijeta raspravljaju o tome ko su najseksi ljudi na planeti, pa smo odlučili da riješimo tu raspravu tako što će nauka i tehnologija odlučiti o rezultatu”, rekla je direktorka marketinga “Men’s Pharmacy”.

Reditelj Emir Kusturica objavio je knjigu “Šta mi ovo treba” i u njoj objavio nepoznate pojedinosti iz svog života.

“Zapisi u ovoj knjizi nemaju namjeru da odgovore na pitanja, niti da razriješe velike dileme. Sve je nastalo iz potrebe da svjedočim o vremenu u kom živim i ostavim trag onima koji će u budućnosti provjeriti da li je sve ovo trebalo”, piše Kusturica u uvodu knjige.

On je u knjizi pisao i o odnosu sa kumom, muzičarem Goranom Bregovićem i otkrio kako je jedne noći u Pragu nastao planetarni hit “Mjesečina”.

“Stiže Begović i kaže da je preslušao kasete trubača koje je dobio od Stribora, od kojih su neki pobjeđivali u Guči. Puštamo pjesme da se vrte ukrug, pa od dvije tradicionalne krojimo jednu i tako nastaje “Mjesečina, mjesečina, joj, joj”… Pjesmu koju će pjevati prevareni narod u podrumu. Bregovićeva vještina da bespogovorno sluša šta mu sugerišem je nevjerovatna”, tvrdi Kusturica i dodaje:

“Isto je bilo i u slučaju “Arizona drima”. Pušten mu je Kejsi Linton Džonson, a on je za dva dana pronašao pjesmu “Solencara”. To je, navodno, djelo Korzikanca za kog Bregović, kada mu je urednik skrenuo pažnju da bi mogao na sud zbog plagijata, odgovara: “Nije ni on autor, to je stara jevrejska pjesma, uostalom, đe smo mi, đe su oni. Kada prodam milion primjeraka, platićemo i sud i autora!”

Kusturica u knjizi, na 360 strana u 80 poglavlja, svjedoči o svom životu i svojim dilemama, nadama i sumnjama, ne bježeći ni od jedne teme, ni od jedne pojave, ni od jednog aktuelnog trenutka, pa makar to bile i televizijske šeme ili zagađenje životne sredine.