Planinari ne osvajaju planinske vrhove, naprotiv, vrhovi osvajaju nas, pa im se zato uvijek vraćamo, počinje svoju priču za “Nezavisne novine” Slobodan Šušak, strastveni planinar i predsjednik Planinarsko-alpinističkog kluba (PAK) “Skitnice” Prnjavor.
Šušak je nedavno uspješno završio penjanje na najviši vrh Irana, Damavand, zajedno sa još 13 planinara iz Srbije, a svoj pohod na 5.610 metara nadmorske visine posvetio je humanitarnoj akciji, prikupljanju sredstava za prnjavorske porodice u stanju socijalne pomoći u saradnji sa “Kolom srpskih sestara” iz Prnjavora.
“Želio sam da probudim svijest kod ljudi da pomognemo onima kojima je pomoć prijeko potrebna. Sa ‘Kolom srpskih sestara’ sam razradio plan, poslali smo dopise prnjavorskim privrednicima i firmama, skoro svi su se odazvali, i sva sredstva se uplaćuju prnjavorskom ‘Kolu srpskih sestara’, koje će dalje proslijediti onima kojima su najpotrebnija. Ja sam zauzvrat nosio reklamu sa logo slikama i natpisima tih firmi i ta zastava sa nazivima prnjavorskih firmi prvi put se vijorila na najvišem vrhu Irana”, ističe Šušak.
Kaže da je na ovaj put krenuo sa dugogodišnjim prijateljem Jovanom Jarićem, koji je vodič u Planinarskom društvu “Kinđa” iz Kikinde.
“Bio sam 14 član među ekipom iz Srbije i jedini sa prostora Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Ideja za ovaj put nastala je prije nekoliko godina, bili smo i karte kupili, ali su svi planovi bili zaustavljeni zbog pandemije virusa korona. Sve su se kockice složile ove godine, a put Irana sam krenuo 26. juna, na Damavand smo se popeli 4. jula, dok sam se kući u Prnjavor vratio 11. jula. Sam uspon na vrh trajao je pet dana, ali sa aklimatizacijom. U Iranu sam bio i turistički i planinarski, i oduševljen sam u svakom pogledu”, priča kroz osmijeh ovaj planinar i dodaje da je ovo zasad najviši vrh na koji se popeo.
Ističe da je ovaj planinarski poduhvat bio fizički zahtjevan i naporan, ali pošto se penjalo postepeno, svi članovi koji su krenuli su uspješno i stigli do vrha.
“Sa nama su bila i tri vodiča iz Irana, naši domaćini, koji su bili sjajni, od priprema, pa do samog penjanja na planinu bili su velika podrška. Kada smo stigli na sam vrh Damavand, prva reakcija je bila da je priroda predivna i nestvarna, kao i da se ovo mora ponoviti, moram se ponovo vratiti na ovo mjesto. Nadam se da ću to i sa ostalim ‘Skitnicama’ da ponovim”, kazao je Šušak.
Iran me oduševio i u turističkom smislu, i mogu reći da je stvarnost u toj zemlji mnogo drugačija od onoga što možemo vidjeti u medijima.
“Iran nije ni blizu predstave koju sam ja imao kada sam krenuo na ovoj put. To je jedna skroz drugačija dimenzija života, sve je sređeno, čisto, ljudi su ljubazni. Svi su nas zaustavljali, pitaju kako smo, slikaju se sa nama. Na putu na vrh smo sreli i jednu planinarsku grupu iz Rusije, a kako sam mogao zaključiti iz razgovora sa našim lokalnim vodičima, najviše turista u Iran dolazi upravo iz Rusije i sa prostora bivše Jugoslavije. Iran je ispunio moja očekivanja i definitivno ću se tamo i vratiti”, objašnjava Šušak i dodaje da su ga oduševili muzeji i stare građevine, koje su izuzetno očuvane.
“Na vrh smo izašli zajedno sa ekipom iz Rusije, tačnije Urala, i taj trenutak je nešto što ću pamtiti čitavog života. Upoznali smo se, razmijenili kontakte, tako da će vjerovatno biti i nekih novih avantura i pohoda na nove i daleke planinske vrhove. Vodiči iz Irana su obećali da će posjetiti i Bosnu i Hercegovinu, a u Srbiji su već bili, i oduševljeni su”, priča Šušak i dodaje da je jako bitno da se na ovakve poduhvate ide sa iskusnim planinarima, koji dobro poznaju teren.
“Jako je bitno znati da mi na vrh nismo došli u jednom danu. Aklimatizacija je jako bitna i to je proces kada se postepeno savladava visinska razlika da bi se organizam na nju lakše navikao. Prvi dan kada smo stigli, penjali smo se sa 2.200 na 3.885 metara nadmorske visine. Tu smo proveli sat vremena, pa se vratili na našu početnu tačku, gdje smo i prespavali. I tako smo se postepeno iz dana u dan aklimatizovali, da bismo treći dan prespavali na visini od 4.200 metara, a peti dan smo izašli na vrh, na 5.600 metara, i to svi zajedno, što bez ovog procesa za čitavu ekipu ne bi bilo moguće”, objašnjava ovaj strastveni planinar.
Ističe da je na najvišem vrhu Irana bilo ugodnih minus pet stepeni Celzijusovih.
“Prognoze su bile da će biti oko minus 11, ali i na planinama se osjeti uticaj globalnog zatopljenja. Ipak, vazduh na planinama je kao nigdje drugo na svijetu i emocije se izmiješaju kada se vraćamo sa tih visina. Puno je ljepše iznad oblaka, a samim tim što je ovaj puduhvat bio i u humanitarne svrhe, ispunjava me još većim ponosom i srećom”, zaključio je Šušak i dodao da će ići na planinske vrhove dok ga noge nose.
Iz prnjavorskog “Kola srpskih sestara” za “Nezavisne novine” kažu da su zahvalni Slobodanu Šušku na ovoj odličnoj humanitarnoj ideji.
“Drago nam je što je izabrao upravo ‘Kolo srpskih sestara’ za ovu humanitarnu priču. Do sada smo prikupili oko 2.000 KM, međutim uplate još traju, i to nije konačna cifra. Zahvalni smo i svim ljudima i privrednicima koji su podržali Slobodana i njegov poduhvat. Sredstva su namijenjena porodicama u Prnjavoru koja su u stanju socijalne potrebe, a konkretno radimo na šestom projektu za ovu godinu. Radi se o opremanju kupatila i zamijeni stolarije za jednu porodicu, ali o tim aktivnostima ćemo izvijestiti javnost do kraja godine”, ističu iz prnjavorskog “Kola srpskih sestara”.
nezavisne – Jovana Tošić
