Ljubav započeta na treningu Bokserskog kluba Radnički iz Slavonskog Broda kroz aktivnu karijeru trajala je punu 31 godinu, a onda se ovaj legendarni bokser posvetio treniranju mlađih i prenošenju na njih svog ogromnog iskustva.
– I sada, pola vijeka kasnije, nikada se nisam pokajao što sam najveći dio svog života posvetio plemenitoj vještini, koja mi je donijela mnogo lijepih trenutaka – naglasio je Burić, koji je u amaterskoj karijeri imao 322 borbe u kojima je zabilježio 261 pobjedu, 43 poraza, dok je 18 njegovih mečeva završeno neriješeno.
Od prvog treninga 1974. pa sve do 1986. godine bio je član Radničkog, a onda je prešao u Rijeku, čiji je član bio do početka rata na prostoru bivše Jugoslavije. Član banjalučke Slavije postao je 1994. godine i u ovom klubu je završio amatersku karijeru.
– Prvi zvaničan meč imao sa 1976. godine i mogu slobodno da kažem da sam na ringu prošao sve i svašta. Kao junior boksovao sam u lakoj kategoriji, a potom kao senior sam nastupao u velter, polusrednjoj, srednjoj i poluteškoj kategoriji. Na profi-ringu u kruzer i apsolutnoj kategoriji. Nastupao sam za Radnički dok je bio u Prvoj saveznoj ligi, ali i u drugoligaškom takmičenju, za Rijeku dok je bila prvoligaš. Bilo je to vrijeme kada je boks bio jedan od najpopularnijih sportova i dupke punio sve dvorane širom Jugoslavije – sa sjetom se prisjeća Burić.
Teško je pobrojati sve medalje koje je osvajao, ali ostalo je upamćeno da je tri puta bio prvak Jugoslavije, dva puta drugi, jednom treći, višestruki šampion Hrvatske, prvak Balkana, osvajač brojnih odličja na međunarodnim turnirima, ali i dugogodišnji reprezentativac Jugoslavije za koju je zabilježio 37 nastupa. Sa Bokserskim klubom Rijeka u sezoni 1986/87 bio je ekipni vicešampion Jugoslavije.
– Svaki meč, svaki sekund proveden u ringu imao je svoju čar, ali nikada neću zaboraviti Svjetski kup 1986. u Stokholmu gdje sam osvojio srebrnu medalju. Na ovom takmičenju nastupili su najbolji svjetski bokseri u svim težinskim kategorijima, a predstavljao sam Jugoslaviju u srednjoj kategoriji. U osmini finala bio sam slobodan, potom sam u četvrtfinalu prekidom u drugoj rundi savladao Amerikanca Larija Gudmana, a u polufinalu Kanađanina
Džefa Sparksa, takođe prekidom u drugoj rundi – naglasio je Burić.
Tada 26-godišnji bokser bio je u sjajnoj formi, a u finalu ga je čekao slavni Kubanac Pablo Hernandez.
– Tokom fantastičnog meča obojica smo po dva puta bila u nokdaunu. Prštalo je na sve strane, a publika je tokom cijelog meča stajala na nogama. Kada je završio meč, meni kao da je neko ugasio
svjetlo i više se ničega nisam sjećao, pa čak ni detalja sa proglašenja pobjednika.
Poslije nekog vremena sam se pribrao i vidio da kod sebe imam prilično mnogo novca od nagrade, veliki pehar, dok je medalja bila umotana u peškir sa željom da je pokažem roditeljima kada se vratim kući. Uz sve to svi su mi prilazili i čestitali na izvanrednom
meču. Bio sam uvjeren da sam pobijedio, ali sam tek sljedećeg dana, u avionu na letu za Jugoslaviju saznao da sam poražen na poene. Bilo mi je teško, ali sam shvatio da sam dao sve od sebe. Ta borba je pokazala koliko boks može biti lijep, ali i opasna sport, jer se praktično ničeg nisam sjećao – rekao je Burić.
Dva puta je trebalo da bude učesnik Olimpijskih igara, 1984. godine u Los Anđelesu i 1988. u Seulu, ali oba puta se ispriječila viša sila.
– Jednostavno mi se nije dalo da odem na najveću planetarnu smotru i zbog toga žalim, jer sam možda u riznici danas mogao da imam i
olimpijsko odličje. Možda sam na ringu bio u pogrešno vrijeme, jer je tada bilo mnogo velikih majstora. Pored njih je bilo teško uhvatiti komad slave, ali sam na neki način uspio i stekao njihovo poštovanje. Znam samo da se nikada nisam plašio, a znao sam da dobijem i dobre batine. To je jedini način da uspijete na ringu – istakao je Burić.
Po okončanju amaterske uslijedila je kratka profesionalna karijera, a potom je uplovio u trenerske vode.
Jedno vrijeme, 2012. godine bio je trener Slavije, a dvije godine kasnije osnovao je u Prnjavoru Bokserski klub Ring u kojem je i glavni trener.
– Uvijek ima dosta djece koju boks interesuje, ali ih je sve teže zadržati da dugo ostanu na ringu.
Primat su preuzeli drugi sportovi, ali i nije samo to, jer sve više
mladih je okupirano modernim tehonologijama, igricama, društvenim mrežama.
Nadam se da će se to vrijeme promijeniti i da će boks, pogotovo onaj amaterski, ponovo postati u pravom smislu plemenita vještina – dodao je na kraju Burić.
