Turske oružane snage u utorak su oborile ruski avion blizu tursko-sirijske granice i opasno zaoštrile sukob koji se širi sve brže i sve nepredvidljivije, navodi se u opširnoj analizi CNN-a.
Vratimo se korak nazad i pogledajmo šta je sve izazvao rat u Siriji: samo nekoliko dana poslije napada u Parizu – jednog od najvećih terorističkih napada na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata – i dok je Brisel, nezvanična prijestonica Evropske unije, i dalje djelimično paralisana, jedna članica NATO oborila je ruski borbeni avion.
Da se to dogodilo tokom hladnog rata, već bismo se spremali za mogućnost izbijanja nuklearnog rata.
Na sreću, taj konflikt je okončan. Umjesto da unese nuklearnu šifru, ruski predsjednik Vladimir Putin zatražio je održavanje hitnog zasjedanja Savjeta bezbjednosti UN, a NATO je sazvao drugi hitan sastanak.
Ove poteze ne treba pogrešno protumačiti kao dokaz smirenosti; gnjevna Rusija je Tursku nazvala “saučesnikom terorista”, a Putin je upozorio na “ozbiljne posljedice”. Pri tom su ovo samo posljednji u nizu događaja koje je pokrenuo najsloženiji sukob na svijetu.
Ubrzo nakon masakra u Parizu, papa Franja je izjavio da su teroristički napadi dio Trećeg svjetskog rata. Međutim ono što poprima oblik svjetskog rata u ovom vijeku jeste sam rat u Siriji.
Sirijski sukob, koji je postao koban 2011, kada je predsjednik Bašar al Asad na pozive na demokratiju odgovorio masakriranjem demonstranata, postao je globalni vrtlog nasilja, crna rupa koja guta druge sukobe. Dan za danom, raste broj sukoba i rivalstava koja utiču na rasplamsavanje borbi u ovom dijelu Levanta, donoseći novu oružanu silu i više regruta.
U igri je veliki geopolitički ulog
Sve je počelo od sukoba prodemokratskih aktivista i Asadovih snaga; on je privukao čitavu zbirku protivničkih naoružanih opozicionih grupa. Okrenuo je umjerene protiv ekstremista i ekstremiste protiv ultraekstremista.
Besni između šiita i sunita i između Arapa i Iranaca. Libanski Hezbolah, koji podržava Iran, bori se protiv milicija koje podržavaju Arapi iz Persijskog zaliva. Al kaidin Front al Nusra konkuriše Islamskoj državi, Kurdi ratuju protiv Islamske države i protiv sirijske vojske, a Turska ratuje protiv Kurda, dok se neodlučno bori protiv Islamske države i instinktivno teži Asadovom odlasku.
Ima još mnogo toga što bi za sobom moglo da povuče značajne geopolitičke posljedice. Tu su Rusija, SAD i “koalicija protiv ISIS-a”, a uskoro i blok Francuske za borbu protiv ISIS-a.
Iako su se i Rusija i Turska hvalile time da se bore protiv ISIS-a, neprijatelja svijeta, činjenica je da i jedna i druga imaju sopstvene ciljeve na umu, zbog čega obaranje ruskog aviona u utorak neće biti odbačeno kao slučajnost na ratnoj pozornici.
Rusija je u Siriji ne zato da bi pobijedila ISIS, već da spase Asadov režim kao trajnog ruskog saveznika. Turska ima dva cilja: želi da slomi krila Kurdima, koji streme ka nezavisnosti, ali takođe i da svrgne Asada.
I dok se ciljevi Turske razlikuju od ciljeva saveznika NATO – naročito zato što je Ankara uglavnom ignorisala ISIS, neprijatelje Kurda – NATO savez je uglavnom saglasan kada je u pitanju antipatija prema Asadu.
U igri je još veći geopolitički ulog. Rusija radi na tome da uništi američki ugled na Bliskom istoku, dajući podsticaj Putinovom planu za izazivanje i prkošenje Vašingtonu.
“Ovo je tek početak”
Dok je Barak Obama pokušavao da ubijedi Ameriku da veoma umjerena nastojanja za suzbijanje i degradiranje ISIS donose rezultate, Putin je uputio ogromnu vojnu snagu u Siriju i dao sukobu novo obličje.
Asad je možda bio na ivici da izgubi vlast, ali Putin, koji se sada bori na istoj strani kao Iran i Hezbolah, pobrinuo se da se to ne desi u skorije vrijeme. Poslije napada ISIS-a u Zapadnoj Evropi, čini se da su još veći izgledi da se Asad održi na vlasti.
Ovo je tek početak. Svako u ovoj borbi ima neprijatelje i prijatelje na suprtonim stranama.
Ovako izgleda svjetski rat: čudni saveznici, suprotstavljeni planovi, savezi stvoreni sa određenim ciljem.
U “Sirijskom svjetskom ratu” već učestvuju brojne zemlje. Prošle godine, SAD su sastavile široku koaliciju od preko 60 država. Od Južne Koreje do Australije, vlade tih zemalja su u različitom stepenu učestvovale u borbi protiv Islamske države.
Za to vrijeme, Islamska država je proširila operativno područje. Ima nove ogranke i njeni sljedbenici napadaju ciljeve širom svijeta. Organizacija sa sjedištem u Siriji ne samo da kontroliše teritorije u Siriji i Iraku; njeni sljedbenici imaju snažan uticaj u Libiji, na egipatskom Sinajskom poluostrvu, u Nigeriji i drugim dijelovima Afrike.
Spisak grupa koje tvrde da su odane samoproglašenom kalifatu zahvata desetine hiljada kilometara, pa ih ima i u Avganistanu, Indoneziji, Pakistanu, Alžiru i Filipinima.
Veliki broj ljudi različitih nacionalnosti poginuo je u Siriji i Iraku. Međutim, teroristička propaganda Islamske države objavila je ubistva Amerikanaca, Britanaca, Egipćana, Japanaca, Korejaca, Kineza i civila drugih nacionalnosti.
Izbjeglice iz Sirije stigle su čak do Urugvaja, a u terorističkim napadima pojedinaca povezanih sa sirijskim borcima ubijeni su ne samo ljudi u Siriji, Iraku, Libanu i Turskoj, već i u Kanadi, Francuskoj, Australiji, Nigeriji, Danskoj itd. Da ne zaboravimo Egipat, gdje je prije nedjelju dana, uvjereni su obaviještajni stručnjaci i ruske vlasti, ruski putnički avion namjerno oboren.
Da li sve ovo zvuči kao svjetski rat?
Kada kažemo “svjetski rat”, obično mislimo na dva velika sukoba 20. vijeka.
Upadljivo je da ovoga puta Sjedinjene Države odbijaju da se uključe – to je želja javnosti da ostane van sukoba, da kaže: “Ovo nije naša borba”.
“Nije izvjesno koliko će to potrajati. Ali možda bi trebalo da se sjetimo da su ti ratovi okončani tek kada SAD više nisu mogle da se prave da ih ne pogađa brutalni sukob koji bjesni hiljadama kilometara od američkih obala”, navodi CNN.
BLIC
