Tradicija uzgajanja konja lipicanera u BiH i još sedam zemalja upisana je na UNESCO listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Graciozni i dresirani, od Pibera u Austriji, preko Vučijaka u BiH, do Karađorđeva u Srbiji.
U blizini Prnjavora, negdje na pola puta od Banjaluke do Doboja, ušukana je sada već nadaleko poznata ergela lipicanera Vučijak. Otvorena je neposredno nakon Drugog svjetskog rata za potrebe tadašnje narodne vojske a dobila je ime po obližnjem uzvišenju Vučijak. Od prije nekoliko dana ova ergela čistokrvnih lipicanera dobila je još jedno svjetsko priznanje. Zajedno sa još sedam uzgajališta u drugim zemljama, tradicija uzgoja ove pasmine upisana je na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Ono što pružaju, kako kažu uposlenici ergele, ne može se mjeriti sa bilo kojom listom, sa bilo kojim priznanjem.
“To je terapija, dragi prijatelju”, počinje priču jedini trener na ergeli Mićo Žuna, dok vrši posljednju provjeru svakog grla za taj dan.
Terapija
“Čitav život radim sa konjima, oni su moj život. Ovo su konji koji su posebni po svojoj divljini i ljepoti sa jedne strane ali i kada završim sa njima dresuru, po svojoj gracioznosti sa druge”, objašnjava Mićo terapeutska svojstva čistokrvnih lipicanera dok stoji pored svog ljubimca Lipe, kojeg je jedini uspio da ukroti.
“Prvi put kada sam ga vidio, rekao sam da ću ga ukrotiti. Rekli su mi da taj konj ide na prodaju jer niko nije uspio da ostane na njemu. Iako su me odgovarali i spremili se čak i da me voze u bolnicu ako mi se nešto desi, ja sam rekao da ću da probam. Uspjeli smo”, priča Mićo pokazjuući fotografije od prije nekoliko godina kada je počeo da radi sa njim.
“Čudesna je to životinja. Nešto poput ljudi. Ima ih skroz ludih, treba ti duže vremena da ga smiriš a ima i pitomih, koji se odmah predaju”.
Ergela je jedan od zaštitnih znakova Prnjavora a trenutno posjeduje šest linija raspolodnih sorti lipicanera. Svako grlo od njih 130, ima utvrđen DNK, po kojem se potvrđuje porijeklo i pasmina. Od deset pasmina koliko ih je poznato u svijetu, na ergeli Vučijak se mogu naći Conversano, Favory, Neapolitano, Maestoso, Pluto i Siglavy.
Od divljine do štale
Sa sedam mjeseci ždrijebe se odvaja od majke, nakon godinu dana kobile od pastuva, koji zatim u trećoj godini života dolaze na pripitomljavanje i obuku. Cilj je da konj boravi u divljini, kako bi se razvijao svaki dio tijela ali i njegova narav, pričaju nam u ergeli.
“Stavljanje na listu je potvrda svega onog što smo do sada radili. Mi sada očekujemo da se naš glas malo dalje čuje, da imamo više posjeta”, kaže Miroslav Mandić, koji radi kao stručno lice i voditelj cijelog procesa stvaranja čitokrvnih lipicanera.
Inicijativu za uvrštavanje lipicanera na listu UNESCO-a dalo je Ministarstvo kulture Slovenije, u kojoj su bile obuhvaćene ergele iz svih sedam zemalja, Austrije, Slovenije, Mađarske, Slovačke, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
Izvoz još pod upitinikom
Iako postoji ogroman interes za izvoz grla lipicanera, sa njima se trenutno može trgovati samo unutar BiH, jer se na državnom nivou ne može postići dogovor oko potrebnih papira. I ne radi se samo o novcu, iako cijena jednog grla može dostići iznos i do pet hiljada evra. Saradnja sa ostalim ergelama u regionu je nemoguća zbog trenutne zabrane, a prijeko je potrebna jer uskoro može doći do problema sa krvnim srodstvom prilikom priploda.
“Mi imamo dosta zainteresovanih mušterija. Skoro smo imali ljude iz Francuske ali ne možemo ništa da uradimo”, kaže Mandić.
Do prije par godina, u BiH nije bilo moguće uvesti niti iz nje izvesti kopitara, jer nisu bili ispunjeni uslovi EU koji se odnose na njihovo označavanje, zdravstveni status i uslove prilikom stavljanja u promet. 2019. godine ta zabrana je ukinuta, ali se uglavnom odnosi na konjički sport, odnosno svi ostali koji nisu registrovani kao učesnici u takmičenjima ne mogu biti predmet izvoza. S obzirom da je ergela Vučijak jedina u BiH koja ima čistokrvne lipicanere, a donedavno je ličila više na muzej nego na ergelu jer nije bilo ulaganja zadnjih 30 godina, proces dobijanja dozvola ide malo teže. Međutim, zadnjih nekoliko godina ulaganja vlade RS mogla bi da promijene takvo stanje, iako sanacija štala i okolnih objekata ide veoma sporo.
“Pribojavali smo se da će nas neko okarakterisati kao višak, da pravimo velike troškove i jednostavno precrtati olovkom da više ne postojimo. Sada nam je lakše nakon ove odluke o stavljanju na listu i očekujemo samo pozitivne pomake”, kaže direktor ergele Vučijak, Miroslav Milanković, očekujući da će uskoro biti ispunjeni i uslovi oko izvoza.
Porijeklo lipicanera
Vučijak je jedina ergela u BiH koja uzgaja čistokrvne lipicanere, sa svim potrebnim pedigreima i DNK analizom svakog grla. Istorijat međutim, seže mnogo dalje u prošlost ali ne toliko daleko geografski. Tako su Austrija i Slovenija prije nekoliko godina vodile spor oko mjesta nastanka ali je Austrija na kraju povukla zahtjev prepuštajući Slovencima izvorno pravo. Istorijski spisi kažu da je Lipicaner nastao u Lipici, današnjoj Sloveniji, tada Habsburškj monariji. U genomu današnjeg lipicanera ima krvi aparpskih, kraških, njemačkih, danskih i italijanskih konja. Za datum nastanka uzima se 1580. godina i prema spisima, radi se o prvoj pasmini koja je nastala sistematskim pristupom u oplemenivanju.
