Samoubistvo Gorana Karanovića (19) iz Šibovske kod Prnjavora potreslo je cijeli region, ali i otvorilo mnoga pitanja. Da li je tragedija mogla biti spriječena, a jedan mladi život sačuvan? Koliko je u prevenciji suicida bitan običan prijateljski razgovor, a koliko pomoć stručnjaka?
Podsjećamo, Goran je na imanju svojih roditelja čuvao više od 40 napuštenih pasa, zbog čega se našao na udaru pojedinih komšija, kojima su smetale njegove životinje. Zbog toga je intervenisala i komunalna policija.
Roditelji nesretnog mladića, a i pojedini zaštitnici životinja, optužuju upravo komšije i lokalnu vlast za mladićevu smrt. Tvrde da Goran nije mogao izdržati njihov pritisak.
Ipak, mladić je digao ruku na sebe u trenutku kada se naziralo rješenje problema. Uz to, neki njegovi prijatelji tvrde da, uprkos pritisku kojem je bio izložen, ništa u njegovom ponašanju nije ukazivalo na to da bi mogao sebi oduzeti život, pogotovo što je Goran bio vjernik.
Psiholozi kažu da ne mogu govoriti o konkretnom slučaju, jer to ne bi bilo ni profesionalno ni etično, a ni korektno prema porodici stradalog.
Signali za upozorenje
Psihologinja Dijana Đurić, predsjednica Društva psihologa RS, u razgovoru za Srpskainfo ukazuje na brojne predrasude o samoubistvu.
Jedno od uvriježenih, a netačnih vjerovanja, jeste da osobe koje pričaju o samoubistvu to nikad ne urade, ili da je samoubistvo plod impulsivnog ponašanja i da ljudi ne daju znakove upozorenja, pa je tragediju nemoguće spriječiti.
Dijana Đurić ističe da signali za upozorenje postoje, mada ih nije uvijek lako prepoznati.
– Osoba koja je u riziku od suicida može ozbiljno govoriti o samoubistvu, čak i o planovima kako da ga izvrši. Ali, razgovor koji je znak za upozorenje ne mora uvijek biti tako direktan – kaže Đurićeva za Srpskainfo.
Osobe koje se nađu u takvoj situaciji često govore o besmislu života, osjećaju besperspektivnosti i beznađa, sopstvenoj nesupješnosti, usamljenosti i gubitku samopoštovanja.
– Može se desiti i da govore kako nemaju planove za budućnost, da pakuju i poklanjaju svoje stvari. Često su fokusirani na probleme za koje nema rješenja ili oni to rješenje ne vide. Ponekad se povlače u socijalnu izolaciju i zanemaruju svoj fizički izgled – objašnjava Dijana Đurić.
Crna statistika
Zvanične statistike pokazuju da se tokom prošle godine u Srpskoj dogodilo 213 samoubistava, a taj broj je nešto manji u odnosu na 2020. godinu, kada je evidentirano 218 suicida, dok je 2019. u RS 202 ljudi diglo ruku na sebe.
Već godinama je konstanta da je među samoubicama skoro tri puta više muškaraca nego žena, te da najčešće život sebi oduzimaju ljudi starije životne dobi.
Ali, šta je to što zdravog mladića ili djevojku može navesti da odustanu od života?
– Gotovo svaki čovjek se, bar jednom u životu, nađe u situaciji koja je naizgled bezizlazna. Međutim, većina ljudi se ipak ne ubija, jer pronalaze načine da riješe svoje probleme. Mladi ljudi su skloni da intenzivnije doživljavaju emocije, teško podnose nepravdu i neispunjenje očekivanja, a nemaju iskustva u prevazilaženju problema, što ih čini ranjivima – kaže Dijana Đurić.
Dodaje da su među mladima češća samoubistva koja predstavljaju poziv u pomoć, ali i samoubistva „iz osvete“ – da bi poslali poruku drugima i nekog „kaznili“.
Strast i stres
U slučaju Gorana Karanovića, uz njegovu mladost, najupečatljivija je bila njegova posvećenost napuštenim životinjama.
Dok jedni tvrde da je zbog toga bio progonjen i neshvaćen, pa „nije mogao opstati u ovom okrutnom svijetu“, drugi smatraju da je upravo ta njegova briga za napuštene pse, možda, bila znak da je Goran imao neku skrivenu muku, koju s ljudima nije mogao podijeliti.
Da li pretjerana posvećenost poslu ili nekom hobiju može biti znak upozorenja? Dijana Đurić kaže da je na ovo pitanje teško dati odgovor, jer je teško definisati šta je pretjerano.
– Ljudi mogu osjećati strast i zadovoljstvo kad se bave nekim poslom ili hobijem i to može biti način za smanjenje stresa. Ali, ista ta strast može biti i izvor stresa. Međutim, bavljenje jednom aktivnošću, pri čemu se značajno zanemaruju drugi aspekti života, zaista ne govori u prilog mentalnom blagostanju – kaže Đurićeva.
Briga o mentalnom blagostanju, odnosno mentalnom zdravlju, koje je najbolja brana od suicidnih misli, u RS je još uvijek na marginama. Dijana Đurić smatra da ključni problem nije u zdravstvenom sistemu, nego u otporu ljudi prema ovakvoj vrsti stručne pomoći.
– Centri za mentalno zdravlje su raspoređeni tako da „pokrivaju“ gotovo sva područja, ali stanovništvo nije dovoljno zainteresovano za njihove usluge. Osobe koje se nalaze u stanju psihičke potrebe i koje imaju suicidalne ideje uglavnom ne žele tu vrstu pomoći – navodi Dijana Đurić.
Pomoć porodici
Ona smatra da bi bilo dobro da se uspostavi telefonska linija za prevenciju suicida, na koju bi se osobe kad su u krizi mogle javiti.
Ipak, ističe, najznačajniji je razgovor uživo: sa porodicom, prijateljima, pa i psiholozima ili socijalnim radnicima.
Kada se suicid već desi, porodica osobe koja se ubila postaje veoma ranjiva, pogotovo ako na ovakav način izgubi dijete.
Psiholozi smatraju da je tako jezivu traumu teško pregurati bez stručne pomoći.
– Gubitak člana je za svaku porodicu veoma teško iskustvo i potrebno je da se prođe proces tugovanja, koji često može biti zakomplikovan zbog okolnosti smrti, a suicid svakako predstavlja takvu situaciju. Bilo bi dobro da se svaka porodica u takvim situacijama obrati za stručnu pomoć – poručuje Dijana Đurić.
KOMŠIJE
Nakon samoubistva Gorana Karanovića mnogi su kao glavne krivce prozivali komšije. Ali, ekipa Srpskainfo se na licu mjesta uvjerila da je velika većina komšija voljela Gorana i poštovala njegovu porodicu.
Iskreno potreseni, ljudi iz Šibovske i nekoliko okolnih sela nakon tragedije su prvi priskočili u pomoć Goranovoj porodici i skupili novac za sahranu. Iako je sahrana obavljena bez vjerskog obreda, na groblju je nekoliko stotina mještana ispratilo Gorana. Mnogi su rekli da su željeli pomoći Goranu, ali da nisu prepoznali da je mladić spreman na očajnički čin.
Dijana Đurić kaže da u manjim sredinama upravo socijalna podrška ima najveći značaj u prevenciji suicida, jer su ljudi više upućeni jedni na druge.
