Dramatična sudbina ZATOČENICE USTAŠKOG LOGORA: Kozarčanka sa dva imena i TRI PREZIMENA

0
152

Misli Brigite Knežević (79) iz beogradskog naselja Vračar, pored svetosavskog hrama, često su usmjerene ka rodnoj Kozari, selu Grbavci u Knešpolju, odakle je u nepreglednim kolonama djece odvedena u ustaške logore u ljeto 1942. godine.

April je vrijeme u kojem, poput proljetnih trava, cvijeća i voćaka bujaju njena sjećanja na tragediju, na Kozaru, plač djece istrgute iz majčinog naručja, iz njihovih ruku, iz srca, koju odvode u logore smrti NDH.

U Gradiški smo dobili oko vrata samo parče kanapa i broj, sjeća se Brigita, kao kroz izmaglicu, svojih logorskih dana. Brojeve smo, veli, obično pojeli jer su bili na kartonu.

– Kada smo pobjegli od kuće u šumu, imala sam dvije godine. Nosio me na rukama moj djed Đurađ. Kada smo došli do Cerovljana, on se obratio jednom ustaši pitajući može li otići po malo kukuruznog brašna da djeci skuha puru. Ustaša mu je pucao u glavu – prepričava Brigita Knežević događaj za koji je saznala mnogo godina kasnije.

Foto: privatna arhiva/RAS Srbija

Susret u zavičaju

Iz Cerovljana otjerani su u starogradiški kazamat, gdje su djecu razdvojili od roditelja. Tada je moja majka ostala bez mene, sjetno govori Brigita, i više je nisam vidjela.

Humanitarka Diana Budisavljević piše da je svako dijete imalo majku koja je za njim gorko plakala, dom, svoju odjeću, a sada je golo u masovnoj grobnici.

– Kakva neizmjerna tuga, kakav bol… – napisala je Diana.

Susretu s Pericom Bundalom u Beogradu sa kojim dijeli porodične korijene, Brigita se veoma obradovala. On je donio darove iz Knešpolja i dašak zavičaja.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

Brigita Knežević i Perica Bundalo

Na lijepom aprilskom danu, na parkovskoj klupi ispred hrama Svetog Save, potekla je bujica sjećanja.

– Kada sam izbavljena iz logora Stara Gradiška, posredstvom Crvenog krsta i Diane Budisavljević, moje novo utočište postao je Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tu je moja buduća pomajka Danica Elšik došla u namjeri da uzme jedno muško dijete. Dopuzala sam do nje, zagrlila je, stegla oko nogu i zavapila “Majo, majo, uzmi mene”. Ona me tada podigla, pogledala, prigrlila i više me nikad nije ispuštala – kazuje Brigita.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

Brigita Knežević iz školskih dana u Zagrebu

Njeni usvojitelji Danica Elšik i Štefan Firstić iz Zagreba dali su joj ime Brigita, a prezime Firstić. O njima govori sve najljepše. Kaže da su je izliječili od tifusa, školovali i njegovali. Udajom u Beogradu preuzela je suprugovo prezime Knežević, gdje se suočila sa svojom prošlošću.

Dogodilo se to 1980. godine, kada se razbolio njen sin Igor.

– Ljekar me pitao da li je neko u mojoj porodici bio srčani bolesnik. Odgovorila sam da ja o svojoj porodici ne znam ništa. Otišla sam na susret bivših logoraša iz Stare Gradiške, na Savskom vencu. Tamo sam upoznala novinara Marina Zurla. Zahvaljujući njemu i Dragoju Lukiću, počelo je traganje za mojim porodičnim korijenima – opisuje presudan susret nakon kojeg je poslije više neuspješnih pokušaja razriješena Brigitina životna enigma.

Do tada je u dvorište svoga djetinjstva vraćeno 157 već odraslih ljudi.

Brigita Knežević, za koju se ispostavilo da je zapravo Mika Bundalo, bila je 158. dijete koje se vratilo svojoj Kozari, iščupano iz porodičnog gnijezda. Ona je rodni list u tadašnjoj Bosanskoj Dubici, gdje je upisano njeno ime Mika Bundalo, datum rođenja 25. april 1940, dobila u 40. godini. Ona nema fotografije, nema dokumentaciju o životu prije odvođenja u ustaške logore, nema sjećanja na to vrijeme, samo ožiljke opisane u filmu “Stotinu pedeset i osma”, koji su tokom njenog traganja za porodicom snimili Marino Zurl i Dominik Zen.

Prvi susret s porodicom bio je veoma dirljiv i zabilježen na filmu i u romanu “Iza zida”. U Grbavcima, gde se okupilo cijelo selo, dočekali su je tri sestre i brat. Saznala je da su otac i tri strica strijeljani na Sajmištu. Majka Milica umrla je 1964. pateći, stalno se nadajući Mikinom povratku.

Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija

Susret sa sestrama

– Jedna sestra poslije je umrla, a druga, s kojom sam stalno u vezi, živi na Kozari. Moj brat je bio divan, veoma odan, mnogo me volio, kao i ja njega. I on je umro. Naša djeca, naši potomci se druže, to je velika vrijednost – priča Brigita raspitujući se o proljeću u Potkozarju koje miriše na život, a ne na smrt, kao u njenom ranjenom  djetinjstvu.

Susret s bratom

Prvi susret u Beogradu s Vasom Bundalom, bratom od strica, za Brigitu je veoma potresan.

– On je radio je u Beogradu. Jednog popodneva je pokucao na naša vrata. Predstavio se, kaže: “Trebalo bi da sam ti brat, a ti moja sestra. Ali, ja ću to lako utvrditi.” Rekao mi je “sjedi ovdje ispred mene”, zagrlio, napipao mladež na vratu i uzviknuo: “Jeste, danima si u Cerovljanima bila u mom krilu. Ja još pod prstima osjećam taj mladež.” Pali smo jedno drugom u zagrljaj. I sada  osjećam toplinu Vasinih suza na svome ramenu i obrazu – kaže sjetno Brigita.

srpskainfo.com
PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here