Politička situacija na Balkanu se pogoršava, a analitičar prestižnog lista “Forin Afers” predlaže kontrolisani raspad država kako bi se očuvao mir u krhkom dijelu Evrope.

U Bosni, najslabijoj državi regiona, Srbi i Hrvati izazivaju postulate Dejtonskog sporazuma. U Makedoiji Albanci žele federalizaciju zemlje. Na Kosovu Srbi traže povezivanje srpskih opština i njihovu autonomiju. U Srbiji, Albanci iz Preševske doline traže manju zavisnost od Beograda. U Crnoj Gori Albanci također zagovaraju autonomiju, a Albanci na Kosovu i u Albaniji teže jedinstvenoj državi.

Politički analitičar prestižnog lista “Forin Afers” Timoti Les piše da se situacija može shvatiti kao bezrazložna buka oportunista, ali on smatra da je ignorisanje Balkana greška. Les piše da se Zapad mora opredijeliti – ili priznati zahtjeve separatista i time radikalno promijeniti svoju politiku, ili nastaviti sa pritiskom očuvanja stanja i time rizikovati novi sukob.

Prelijepa ideja, ali…

Zapad je odlučio priznati nove države u okviru starih granica saveznih republika Jugoslavije misleći da će time izabrati soluciju koja umanjuje nacionalizam. Ipak, granice nisu odgovarale mnogim nacijama koje nisu željele ostati u državama „onih drugih“. Kada separacija nije uspjela, ostala je težnja autonomiji, a ona u nekim balkanskim državama danas stvara etničke tenzije.

Tenzije je nakon ratova održavala jaka prisutnost SAD-a koju je u posljednjoj deceniji zamijenila mekša Evropska unija. EU je problemu pristupila kroz primanje članica pod svoje političko okrilje vjerujući da će proces pristupanja Evropskoj uniji riješiti mnoge probleme.

Iako se činilo da će uspjeti, EU je ubrzo uvidjela da nacijama u državama „onih drugih“ teritorija i sigurnost predstavljaju prioritet iznad fokusiranja na ekonomiju i prosperitet. Problemi obrazovanja ili prirodne okoline gurnuti su u stranu, a prednost su dobili identitet, životni prostor i balans između centralizovane i decentralizovane vlasti. Zbog toga, Bosna, Kosovo i Makedonija stagniraju u disfunkcionalnosti dok se Albanija, Hrvatska i Srbija razvijaju.

Rusija dodatno komplikuje situaciju. Podržavajući nezadovoljne etničke grupe kao što su bosanski Srbi ona učestvuje u povećanju želje za separatizmom, a u Crnoj Gori podstiče pobunu protiv proevropske vlade.

Turska njeguje odnose sa Bošnjacima i makedonskim muslimanima, a Kina pridobija nekoliko vlada u regionu kroz povoljne kredite, rušeći tako evropske ponude koje zahtijevaju veće uslove kao što su unutardržavne reforme.

Građani bez obzira na etnicitet sve češće žestoko protestuju zbog teške društvene situacije, što onda predstavnici etničkih grupa koriste kako bi promovisali separatizam.

EU nije uspjela riješiti dvogodišnju krizu vlasti u Makedoniji, velike su poteškoće u medijatorskoj ulozi u pregovorima Prištine i Beograda, a najopasniji problem leži u Republici Srpskoj, odnosno dopuštanju referenduma o odluci Ustavnog suda BiH o ukidanju praznika koji diskriminiše nesrbe u tom entitetu.

Uzastopni neuspjeh Evropske unije da kazni lidere bosanskih Srba mogao bi ih ohrabriti u organizovanju referenduma o nezavisnosti.

Sumorna stvarnost

Šta će se desiti sutra podložno je spekulacijama. Etničke grupe mogu imati neku vrstu funkcionalne nezavisnosti čekajući pravi trenutak za potpuno otcjepljenje. Ukoliko se problem ne prepozna, situacija bi mogla kulminirati novim sukobom jer većinski narodi neće dozvoliti raspad svojih matičnih država.

Predstavnici većinskih naroda pozivaju predstavnike EU da budu strožiji prema separatistima kao što je Vašington radio u prošlosti. To bi možda bilo moguće kada bi Evropa htjela da se do kraja uplete u balkanske probleme, ali niko u Briselu ne želi nove misije, a kažnjavanje bosanskih Srba samo će otjerati tu etničku grupu u naručje Moskve.

Rješenje

Ono što preostaje, piše Les, jeste da Zapad odustane od idealizma i prepusti se pragmatizmu. To znači da Evropa i SAD moraju prepoznati da je 20-godišnji plan propao i da, ukoliko zaista žele sačuvati mir na Balkanu, pristupe crtanju novih granica koje bi zadovoljile osnovne potrebe svih etničkih zajednica.

Za taj proces potreban je Vašington jer je Evropa podijeljena. SAD bi kratkoročno trebao podržati fragmentaciju država, npr. poslušati želju Albanaca za federalizaciju Makedonije i želju bosanskih Hrvata za treći entitet u BiH.

Dugoročno, Vašington bi trebao dopustiti povezivanje tih autonomnih regija sa susjedima kroz kreiranje nekih zajedničkih tijela dok u isto vrijeme ostaju dijelom originalnih država.

U posljednjoj fazi, ističe analitičar “Forin Afersa”, sporne teritorije bi se otcjepile od svojih originalnih država i spojile sa susjednim zemljama. Hrvatski entitet bi se spojio sa Hrvatskom; RS i sjeverno Kosovo sa Srbijom; Preševska dolina, zapadna Makedonija i većina Kosova sa Albanijom; a Crna Gora koja možda izgubi male djeliće teritorije mogla bi postati dijelom proširene Srbije.

Les piše da će proces biti lakši nego što se na prvi pogled čini, izuzevši Bošnjake i Makedonce koji će se morati odreći teritorija svojih država bez kompenzacije.

Evropa i SAD će potom, u partnerstvu sa Rusijom i Turskom, morati značajno investirati u države sa novim granicama kako bi kreirali prosperitet. Posebna pažnja morat će se pokloniti novoj Albaniji, Srbiji i Hrvatskoj kako bi se povećala njihova sigurnost, uključujući pomoć Amerike u čuvanju njihovih granica.

Proces kontrolisanog prekrajanja država prihvatljiviji je od prekrajanja kao rezultata nekontrolisanog novog sukoba koji može izbiti kao rezultat trenutnih tenzija, zaključuje “Forin Afers”.

Izvor: Klix.ba