Oslikani zidovi, motivi ptica, cvijeća, djevojačkih lica sa osmijehom, sunca i potkozarskih krajolika učinili su dvorište Saše Babića u Pucarima jedinstvenim u dubičkoj opštini.
Babić kaže da je kuću i njenu okolinu, gdje nekoliko decenija niko nije živio, učinio drugačijim, privlačnim za njegovu porodicu i nesvakidašnjim za komšije i sve koju prolaze ovim selom ispod Kozare.
– Godinama se odavde odlazi, stalno se smanjuje broj stanovnika, gase ognjišta, ne gori vatra u njima, a odavno niko ne dolazi, ne vraća se. U dogovoru sa suprugom Ratkom, kćerkom Anom i sinom Petrom, odlučio sam da se ovde vratim, da u Pucarima živim većim dijelom godine i da tu vijest, posredstvom murala na kući, živih boja kojima sam pobijedio sivilo i samoću, oslikanog bunara, kapije, badere javim ljudima da ovdje slavimo život – ispričao nam je Saša Babić prisjećajući se i djede Mile Milisavljevića, partizanskog prvoborca, logoraša koji je u Francuskoj živio četiri decenije, ali zavičaj nije zaboravio, izgradio ovu kuću, beskrajno voleo rodni kraj i selo Pucare.
O njegovim poduhvatima u Drugom svjetskom ratu i avanturističkom duhu nakon oslobođenja, odlučnosti da upozna svijet a ne zaboravi svoje, nekada su pisali mnogi jugoslovenski časopisi.
Neke od tih reportaža na požutelim novinskim listovima velikih formata sačuvao je i njegov unuk Saša koji je, iz dedinih priča spoznao vrijednosti kulture i umjetnosti ali i ljepote rodnog kraja.
– Kuća koju je djeda Mile izgradio u osamdesetoj i meni poklonio, dugo je bila pusta. To me opterećivalo jer sam smatrao da je moj povratak ovdje, njemu najveći spomenik. Prvo je Milovan Čikić, slikar iz Gradiške oslikao betonsku banderu, na nju “naselio” ptice, sunce, cvijeće. Njegov kolega Mile Sredojević je na kapiju, gdje se djeca igraju postavio umjetničko srce, razigrao boje i motive nudeći optimizam, vjeru u život za svakoga ko ulazi na ovu kapiju – pojašnjava Babić smisao umjetničkih poruka u svome dvorištu.
Mnogi u Pucarima, kaže, kada žele putniku objasniti gdje je Babićeva kuća, pominju šarenu banderu, kapiju sa srcem, a od sada i djevojku sa gnezdom u kosi na kućnom zidu.
– Muralom sam htio oživjeti selo i izmamiti osmijeh na lice prolaznika, svojih komšija, probuditi njihovu znatiželju. Nataša Konjević, umjetnica iz Prijedora koja je muralima ukrasila mnoge gradove u zemlji i inostranstvu, odmah je razumjela moju poruku, prepoznala ideju i prihvatila da motive iz moje mašte preseli na veliki kućni zid – sa zadovoljstvom, ushićeno je Saša ispričao prijateljima i rođacima koji su došli da, zajedno sa njegovom porodicom proslave pobjedu umjetnosti i ostvarenje davnašnjih ideja.
Zastajkivanje, znatiželjni pogledi prolaznika, divljenje i potreba da saznaju ponešto o autoru i domaćinu postali su svakodnevica u Pucarima, 20-tak kilometara od Kozarske Dubice, gdje se mogu pohvaliti prvim muralom u dubičkoj opštini.
Ovaj magistar turizma i ekologije na prvo mjesto svoje nostalgične ljestvice stavlja Pucare, a potom Gradišku, grad u kojem je odrastao i upoznao suprugu Ratku.
Maštarije kao vrelo života
Babić u grad na Savi svakodnevno iz Pucara putuje približno 20 kilometara. Banjaluka je takođe u trouglu njegovog života, mjesto u kojem sa porodicom boravi tokom godine, ali su mu Pucari, kaže, ipak najvažniji.
– Gdje god živim, putujem, šta god radim, ovo dvorište, krajolici, priorodne ljepote Potkozarja i umjetnine su mi u glavi. Žive boje, razigrani motivi, djetinje maštarije su moje vrelo života – opisuje Babić svoje zavičajne emocije.
Teleskop u dvorištu
Pomoću teleskopa kojeg je kupio prije nekoliko godina, Saša Babić često iz svojih Pucara posmatra nebo i zvijezde. Time u vedre ljetne večeri, na mjesečini, još više raspaljuje maštu trudeći se da pogledom kroz ovaj instrument dosegne udaljena nebeska tijela o kojima je maštao u djetinjstvu.
(EuroBlic)
