Nekada stojeći na raskrsnicama putevi su ljude dovodili u Prnjavor, danas sve je više onih koji se jutrom bude sa željom da pređu preko praga, zalupe izlaznim vratima i odu.
Previše je pitanja, a premalo odgovora. Živ se čovjek na sve navikne, prebrodi mnoge krize nedaće, ali danas mi živimo u vremenu u kome ne živiš nego preživljavas. Najljepše je tamo gdje se čovjek rodi, gdje odrasta, provodi djetinjstvo, stiče prijatelje, upoznaje prve ljubavi, školuje se i sanja kako će jednog dana biti sretan i zadovoljan. A onda ga probudi surova realnost, jedan san počinje da se pretvara u javu. A kako i ne bi, obrazovani bez posla, talentovani bez uslova. Kome studenti generacija da prezentuju svoje znanje kada su godinama osuđeni na biroe za zapošljavanje, kako i na koji način talentovani sportisti da napreduju bez elementarnih uslova. Imamo obrazovanih, imamo talentovanih ali šta nam to vrijedi, ne cijeni se to danas, a ti ljudi moraju i da žive od nečega, stoga i ne čudi želja za odlaskom tamo daleko negdje gdje će neko da cijeni znanje, talenat, želju volju, marljivost. Mladi Prnjavorčani danas svojim znanjem služe nekim najrazvijenijim svjetskim silama koje im za uzvrat nude uslove za život. Grad, država na odliv mladosti ne reaguje, očigledno kod nas ne važi ono pravilo da na mladima svijet ostaje. Dokle ćemo da živimo u uslovima ekonomske blokade, razrušene privrede, kad će jednom neko pokušati da uradi nešto, pa i ako ne uspije poštovan ce biti jer je pokušao, jer nije sramota ne uspjeti, sramota je ne pokušati. Da li će ikada doći dani kada ce ovaj grad i država početi govoriti „želim da mladi ljudi ostanu“, mladi nam ne odlaze zato što žele već zato što moraju. Mnogi su nas napustili u potrazi za boljim životom, mnogi su na dobrom putu da krenu njihovom stopama, pa ako na mladima svijet ostaje kome ce ovaj grad ostati, Mala Evropa ce nam biti sablasno prazna.
– Odlazim jer me ovaj grad ne želi, školovao sam se da bi postao društveno korisna osoba, da bi gradu u kome sam odrastao služio i doprinjeo u njegovom razvoju, a kada sam završio fakultet moj grad mi je okrenuo leđa, od vazduha nisam mogao da živim pa sam teška srca morao da ga napustim riječi su Prnjavorčanina koji svoje znanje danas prezentuje zapadu. Nadu čovjeku niko ne može da oduzme, ali ma koliko se nadali u bolje sutra ono mora da se počne graditi još danas, u suprotnom Mala Evropa će biti samo usputna stanica za mnoge mlade ljude koji žele da žive život punim plućima.Zoran Ančić
