Dodaje da je samo za ishranu konja potrebno izdvojiti oko 250.000 KM, po normativima koji se koriste.
“Mi trenutno ta sredstva nemamo, i po tim normativima konji su gladni”, rekao je Grujić.
On kaže da bi potencijalni investitor preuzeo obavezu nabavke hrane, a ljudski resurs i svi radnici, postojeći i dodatni, išli bi u pravcu rada s konjima od kategorije ždrebeta, pa sve nadalje, što bi bio pravi pogodak za nas.
“Pri prodaji konja mogli bismo reći da su oni već pripremljeni, jer trenutno imamo lijepe konje, ali nedovoljno trenirane. Potencijalni kupac očekuje da će odmah preuzeti i jahati konja, a za to naši konji velikim djelom nisu obučeni, zbog čega dolazi do odustajanja od kupovine”, objašnjava Grujić.
Slađana Preradović, poslovođa ergele, kaže za “Nezavisne novine” da su ljubitelji konja imali priliku da prošlog mjeseca postanu vlasnici jedne od ovih plemenitih životinja.
“Bilo je ponuđeno 16 grla na prodaju, cijene konja kretale su se od 1.000 do 5.500 maraka. Prodali smo samo par njih, tako da možemo reći da ta prodaja nije bila uspješna, ali se nadamo da ćemo u narednom periodu prodati više konja. Ponudićemo još neka grla koja nisu reproduktivna i upotrebljiva, i nadamo se nekom većem odzivu kupaca”, kazala je Preradovićeva i dodala da je jedna od prepreka prodaji konja nedovoljno razvijeno konjarstvo u BiH.
Grujić ističe da prnjavorska ergela ima ogroman turistički potencijal, koji nije ni jedan odsto dovoljno iskorišten.
“Posjetioci imaju priliku da uživaju u prirodi, jedinstvenim lipicanerima, koji su sami po sebi divni i obično ljudi koji vole konje dolaze najviše radi njih, da ih vide. Međutim, zabrinjavajuće je da dosta mojih poznanika iz Prnjavora kažu da nikada nisu bili ovdje, nisu doveli svoje porodice, a žive ovdje. Prvenstveno dolaze ljubitelji konja, a bilo bi dobro proširiti turističku ponudu, međutim, za sada je ovako kako jeste”, objašnjava prvi čovjek ergele.
Ističe da su za neku ozbiljniju ponudu u pravcu turizma potrebna jako velika ulaganja.
“Mi to za sada, iz svojih sredstava, nismo u mogućnosti da ostvarimo, ali se možemo nadati da će biti obezbijeđena sredstva u nekoj bližoj budućnosti”, rekao je on.
Smatra da bi svi znali iskoristiti potencijale koje ergela ima, ali sa dovoljno novca.
“Napravili bismo izletište, park za djecu, čak i prenoćište, hotel, restoran, sve što ide u ponudu i na nekim drugim ergelama koje postoje u okruženju, ali to je za sada samo misaona imenica za nas”, ističe Grujić.
Ergela “Vučijak” osnovana je 1946. godine i, pored mnogih problema, uspjela da opstane. Jedinstvena je na prostorima Bosne i Hercegovine i dom je za 126 čistokrvnih lipicanera, o kojima brine 15 radnika, zajedno sa upravom. Deset radnika obavlja sve poslove, od štale, održavanja konja, do rada na njivama.
Lipicaner kao rasa konja nastao je 1580. godine i sama ta činjenica govori o plemenitosti, gracioznosti i svoj toj ljepoti koju oni nose sa sobom i svojom genetikom.
“Vezani su za špansku školu jahanja, koja datira iz 1735. godine i tu se najviše ogleda značaj lipicanera. Još ih karakteriše i živahan temperament i po njemu se izdvajaju od drugih rasa. Koriste se i za jahanje, zaprežni sport, pa čak i za preponska jahanja”, objašnjava Preradovićeva i dodaje da prnjavorski lipicaneri nose imena naših rijeka.
Dodaje da ljubitelji životinja imaju priliku da vide na ergeli i ponije, jednog križanca, magarce, ali i koze.
“Imamo jedno fino stado, lijepu prirodu i divne životinje”, zaključila je Preradovićeva.
