Planina Vranica. 2110 metara nadmorske visine. Tmuran, kišan dan. Hodali smo iako je kiša sitno padala. Na samom vrhu nas je počastio led i grmljavina, praćena vjetrom. Ali, mi tu nismo posustali. Improvizacijom zvukova zaigrali smo užičko kolo i priuštili sebi doživljaj za pamćenje”, sa smijehom priča Miloš jednu od mnogobrojnih dogodovština tokom planinarenja.
Planinarsko društvo “Korak više” iz Prnjavora osnovano je tokom februara 2016. godine. Za relativno kratko vrijeme, društvo je posjetilo mnoge planine, te broji 25 stalnih članova.
Miloš Brković, poznat po prepoznatljivom nadimku “Disko” jedan je od stalnih članova ovog društva.
I prije samog osnivanja društva, Miloš je postao nestvarni zaljubljenik u planine:
“Išao sam i ranije na planinarenja. Doduše, samo na Ljubić i Kozaru, tako da mogu reći da Ljubić znam veoma dobro. U rad društva sam se uključio preko fejsbuka, gdje postoji grupa za rad društva”.
Miloš kaže da mu je planinarenje oduvijek bilo veoma zanimljivo. Neopisiva ljubav prema prirodi i planinama i naravno osvajanje novih vrhova. Ove godine, u septembru prešao je stazu dugu 15 kilometara na Kozarskom planinarskom maratonu.
Neumornog člana PD “Korak više” “zapamtili” su prelijepi vrhovi Manjače, Vitoroga, Vlašića, Dinare, Kozare, Borja, Dimitora i mnogih drugih planina.
“Prvo naše zajednčko planinarenje je bilo na Ljubiću. Bilo je to lijepo i interesantno iskustvo. Prnjavor je lijep gradić u kome se svi relativno znamo, ali tada smo bili malo sramežljivi dok je već na drugom planinarenju bilo totalno opušteno”, prisjeća se Miloš.
Planinar može da napravi samo jednu grešku: da ne pođe na planinu! Ranac sa hranom i vodom na leđa, štapove u ruke, to je sve što je potrebno za put u visine.
Planine su za mene kao punjač pozitivne energije, odmaranje i duha i tijela.
Miloš ističe da nema ništa ljepše ni draže, nego kada se tradicionalni planinski pozdrav “dobar vidik”, ostvari na bilo kom vrhu.
“Bilo je dosta prelijepih pogleda sa našeg Ljubića, Manjače, Motajice, Dinare, pa sve do Vranice. Ali meni iskreno najveći utisak su ostavile za sad 4 planine, a to su – Dinara, Manjača, Vitorog i Vlašić”.
Kao što moj omiljeni pjevač, Baja Mali Knindža kaže: Daljine plave sebi me vuku .
Ljeti, po kiši i vrućini. Makar jednom u mjesecu, članovi društva, obavezno su na vrhu planine. Miloš ima i posebne “rituale” tokom planinarenja.
“Kada planinarim u većini slučajeva pjevam, nekima moj glas prija nekima ne, nekima čak i smeta pa prestanem, ali se ipak držim izreke ko pjeva zlo ne misli”, sa smijehom priča svoje doživljaje sa planinarenja.
Do sada, želja mu je bila da ostvari pogled sa planine Dinare. Nedavno, ta želja mu je i ostvarena.
Najveća planina u BiH je planina Maglić, 2386 metara nadmorske visine. Iako za sada nije osvojio vrh ove planine, u narednom periodu se nada ostvarenju i ove želje.
“Na Magliću nisam bio. Volio bih da osvojim najveći vrh BiH. Ali takođe i kod naših komšija, Durmitor u Crnoj Gori. Moj najveći osvojeni vrh za sada je na planini Vranici 2110 metara nadmorske visine”, priča Miloš.
U većini planinarskih društava, članovi kubure sa opremom, koja nije nimalo jeftina. Planinari se nekako snalaze. Međutim, kao i svemu drugome, da bi nešto postigao, prethodno mora žrtvuješ malo sebe.
“Finansiranje je problem kod većine društava, sami se finansiramo. Opreme imamo, koliko imamo to jest svako svoju”.
Najteži uspon
“Uspon koji mi je bio najteži, bio je skoro prije nekoliko vikenda -Vitorog, dosta uspona uz stalni vjetar ali se isplatilo zbog prelijepog pogleda koji ta planina pruža”.
A od svih dosadašnjih uspona, jedan mu se posebno urezao u sjećanje, a to je pohod na Vlašić.
“Kada smo se spuštali, nekoliko bajkera, njih dvadesetak silaze niz obronke Vlašića. Meni je to ostalo u sjećanju, jer sam ljubitelj i motociklizma”, priča sa oduševljenjem.
O raznoraznim anegdota koja se dešavaju kada dobra skladna ekipa krene na novi pohod, nema kraja. Tu je Miloš bez premca.
Jedna takav doživljaj je planina Šator, visoka 1875 metara nadmorske visine.
“Ispod vrha na otprilike 1500 metara nadmorske visine nalazi se jezero koje je hladno u sred ljeta. Moja malenkost i još četiri planinara u maju mjesecu smo se kupali i bilo je veoma osvježavajuće”, priča Miloš.
Kao što Baja Mali Knindža kaže: “Na Šatoru jezero to je pravi raj”.
Pored planinarenja, amaterski se bavi i ribolovom. A, dogodine ako sve bude teklo u naboljem mogućem redu, odlazi u Srbiju na služenje vojnog roka. Nakon toga, želja mu je da se aktivira u profesionalnu vojnu službu.
Za kraj, Miloš poručuje da svojim iskustvima i odlaskom na mnogobrojne pohode želi da podstakne i aktivira kako mlade, tako i one malo starije da se aktiviraju i pridruže pohodima u narednom periodu.
prnjavorski.net / Željka Knežević
