Momir Ašonja, dobitnik priznanja za najboljeg volontera Srpske: Dobro radi i dobru se nadaj

0
245

Ovaj decembar ostaće u trajnom sjećanju Momira Ašonje (66), koji sve svoje slobodno vrijeme provodi volontirajući u korist slijepih i slabovidih lica, za šta je ove godine dobio i posebno priznanje Ministarstva porodice, omladine i sporta RS.

Kao prvi među četvoricom jednakih u Republici Srpskoj dobio je medalju i novčanu nagradu od 1.812 maraka, odnosno dvije prosječne plate u Srpskoj, za volonterski doprinos u 2020. godini.

Ašonja, koji kao penzioner živi na relaciji između Rogatice, u kojoj ima porodičnu kuću i Istočnog Sarajeva, gdje od prije posljednjeg rata posjeduje mali stan i kancelariju, kaže da ova nagrada samo potvrđuje narodnu izreku “dobro radi i dobru se nadaj”, koja je njegova vodilja cijelog života.

– Priznanje ministarstva ne samo da me učinilo ponosnim, nego mi je dalo i novu snagu za budući rad. Žao mi je što zbog bolesti nisam mogao prisustvovali dodjeli priznanja uz Međunarodni dan volontera – 5. decembar. Ali, uz božiju i pomoć ljekara, nadam se da će biti bolje i eto me među moje u Gradsko udruženje slijepih i slabovidih u Istočnom Sarajevu, u moj klub šahista “Hendikep” i među šahiste “Gorskog” u Rogatici, čiji sam takođe član i pomažem u radu koliko mogu. Motivisan sam za još rada, posebno sa mladim šahistima, kojih je, nažalost, sve manje, iako je šah eliksir za punjenje “akumulatora” duše i tijela – priča Ašonja.

Za njegov životni put glavni “krivac”, kako kaže, jeste šah i velika ljubav prema toj drevnoj igri.

– Šahom sam se počeo baviti pokasno, sa 18 godina. U rodnim Rađevićima kod Borika moj rođak Milorad Ašonja, koji je radio u sokolačkoj “Romaniji”, u slobodno vrijeme sa drugarima igrao je šah. Da bi i svog bratića Ljubu, mog vršnjaka, uveo u tajne ove igre, kupio je garnituru šaha i donio kući u selo. Njegov bratić Ljubo počeo se hvaliti kako dobro igra šah i meni je to bio izazov. Zamolio sam ga da mi pokaže kako se to igra. On je to učinio smatrajući sebe nekim “majstorom”. Tog “majstora” ja sam počeo pobjeđivati za sedam dana, a njegovog strica, “velemajstora” Milorada, za mjesec. I tako odoh ja među šahiste – prisjeća se za “Glas Srpske” ovaj laureat. Kako kaže, sa nešto znanja iz šaha, osmogodišnjom školom i vidom u očima koji je počeo polako popuštati, bez blagoslova oca, čija želja je bila da ostane na selu i bavi se poljoprivredom, jednog dana našao se na vrućem asfaltu Sarajeva.

– Iako dijete sa sela i bez ikakve podrške, uspio sam da se snađem i čak završim metalostrugarski zanat i postanem VKV radnik. Sa “dobrim” procentom slabovidosti zaposlio sam se u Centru za profesionalnu rehabilitaciju u Sarajevu 1977. i tu ostao do početka posljednjeg rata. Oženio sam se Jefom, stekao kćerku Jelenu i sina Momčila, ali šah mi je bio i ostao zanimacija. Iako sa većim procentom slabovidosti, nije mi smetalo da se uhvatim u koštac i pobijedim mnoge koji nisu uopšte imali moj hendikep. Došao sam i do zvanja majstorskog kandidata – ističe Ašonja.

Kraj rata i poslijeratne godine Ašonja je sa porodicom proveo u Rogatici. Tih nekoliko godina, kako kaže, bavio se svim i svačim.

– Najviše mi je valjalo to što sam se, sticajem slučajnih okolnosti, našao u vodama kupoprodaje i zamjene nekretnina. Radeći taj posao kupio sam i adaptirao devastiranu kuću u Rogatici i sanirao moj, takođe, devastiran jednoiposobni stan u Istočnom Sarajevu – istakao je Ašonja.

Odlazak u penziju nije značio i kraj igranja šaha i drugih volonterskih aktivnosti. Tako je 2007. bio inicijator formiranja udruženja slijepih i slabovidih lica u Istočnom Novom Sarajevu, a paralelno je radio i na formiranju šahovskog kluba slijepih i slabovidih “Hendikep”.

– Kako se razvijao rad udruženja, koje je dobilo gradski karakter, razvijao se i klub šahista. Slijepa i slabovida lica imaju svoj kutak, a za šahiste se čulo nadaleko. Danas imamo moderne prostorije udruženja u centru grada, u kojem djeluje i naš šahovski klub, kojim se ponosi Istočno Sarajevo. Uz podršku grada i opština iz njegovog sastava i donacija, ne samo da smo opremili naše prostorije, nego smo i uspješni organizatori i pobjednici više šahovskih turnira i drugih manifestacija – priča Ašonja. Tome u prilog svjedoči više od 50 pehara, 40 medalja i 30 diploma i više drugih različitih priznanja koji krase klupske prostorije i vitrine u Ašonjinoj kući, među kojima je i plaketa za doprinos razvoju sporta koju je lani dobio u akciji “Glasa Srpske” Izbor deset najboljih sportista RS.

Ranjavanje

Zbog slabovidosti Momir Ašonja nije služio vojsku, ali to mu nije smetalo da se kao dobrovoljac 1992. uključi u odbranu srpskih teritorija u Sarajevu.

– Raspoređen sam da kao logističar radim na relaciji Lukavica – Grbavica, a to je značilo da uz prijetnju snajpera dnevno pređem ovu razdaljinu najmanje pet-šest puta. Jednog dana stigao me je rasprskavajući snajperski metak u vojnom sanitetu i zbog toga sam danas ratni vojni invalid sedme kategorije sa 50 odsto invalidnosti – naglašava Ašonja.

/Glas Srpske/

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here