Na planini Bogova

0
71

Da se ide penjati Olimp, plan postoji duže vrijeme, ali se uslovi stiču na samom početku ove jeseni. Ići će i penjaće sedam članova Društva ,,Korak više” kao dio ekipe iz Srbije. Pripreme obavljene još ljetos, tako da ostaje samo nada da će biti lijepo vrijeme i da će se uspon moći ostvariti. Nije rijetkost da se dolazi i po par puta i da se zbog nagle promijene vremena odustane od završnog uspona.

Ekipa koja je krenula put Olimpa je : Boško Bijelonić, Rajko Kostrešević, Uroš i Slobodan Šušak, Đorđe i Aleksandar Garić ( mislili su da su braća , a ne sin i otac) i Braco Milutin. O ovom poslednjem ćemo tek da pišemo.

Krenula je družina put Novog Sada u petak 20.09.2019. godine u 06:00h ujutro, gdje se okuplja prvi dio ekipe. Garići su već u Beogradu i tu čekaju priključenje. Put do Novog Sada sa dosta zezanja i razmjene skupljenih informacija. Na Rači bi i prvi presjek stanja kad ih carinik pogleda, upita gdje idete i kad sazna reče:,, Ne izgledate mi kao da možete popeti Olimp, treba za to dobre kondicije”. Šute ljudi, carina je to, kiseli osmjesi sve govore, a u glavi misao:,,Čućeš i vidjećeš, ti si se našao da kažeš da mi ne možemo napraviti korak više“! U Novi Sad se stiže oko 10:00h, protežu se noge i traži se čuvena radnja sa kobasicama. Tu dolazi i vođa puta, te se kreće put Beograda u 14:30h. Ekipa iz Vršca, iz Kikinde idu naše ,,Kinđe”, iz Novog Sada par solera i tako. U Beograd se stiže u 16:00h kod Arene, kupi se dio ekipe, ulaze i dvoje alpinista koji su nam bili i cimeri. To su oni što penju istočnu stranu vrha Stefani za 5h:30min, a visina uspona 230 metara, pa razmišljaj kako je. Za neupućene, to su oni što udaraju klinove po vertikali, kače se za stijene i povratka nema. U autobusu vesela graja, okupila se poznata raja i sreći nema kraja. Ide se sada za Kruševac po članove društva ,,Jastrebac” koje predvodi Šole, iskusan vodič ko i naš Jovan, samo što je naš malo bolji. Kad uđe ,,južna pruga” samo što ne unesoše i prase i jagnje i kace sa kiselim paprikama punjenim sirom ii kajmakom, pite ko u pitari, suhovine, kolača i ostalih đakonija kao da se krenulo na piknik ili za Beograd ( epizoda ,,Ko to tamo peva” i firma ,,Krstić i sin”). Pjeva se, priča, druži se i sve što uz to ide. Za naše momke zakačile se dvije beograđanke, crnke garave i ne puštaju ih. Pale na priječanski šarm, a i njima nešto oko srca milo i drago. Neće da škodi. Pošto još ljudi idu na more, na granicama puno autobusa, tako da se dugo čeka na prelazima. Pošto ima ića i pića, vrijeme se lakše prekraćuje. U zoru se stiže u Grčku.

21.09.2019. godine subota

Stiglo se ranom zorom u Grčku i nakon prolaska Soluna ugleda se Olimp. Neki ga prvi put vide, a on se izdigao iz mora u svoj svojoj grandioznosti i veličini. Oči sijaju, srce treperi, nozdrve se šire. U Priono, zadnju tačku dokle se može putem stiže se u 09:00h. Putovalo se 27h, ukočilo se, a penjati se nije ni počelo. Za danas je predviđena ,,šetnja” kroz kanjon Enipeas, od Priono do Litohora u dužini od 12 kilometara, sa visinskom razlikom od 1400 metara nizbrdo i 600 metara uzbrdo. Kažu savremenici grčkih bogova i poznavaoci mitologije da se tu kupala boginja Afrodita, pa ko velimo da idemo vidjeti kakvo je kupatilo tada bilo. Kanjon je lijep, ali kuapilo malo skučeno ponegdje obraslo gustom šumom i visokim liticama da boginja ima svoju privatnost. Tako putujući nailazimo na grčki manastir iz 1542. godine u kome je vrijeme stalo negdje u XVII vijeku. Tek ga sada malo modernizuju, tako da se može vidjeti i steći utisak kako su živjeli prvi monasi. Nijemci su ga bombardovali 1943. godine i tragovi tog čina se još vide, ali ne da se on. Popodne se izbija u Litohoro i kreće se u Nei Pori, smještaj za naredne dvije noći. Razmještanje po sobama, izlazak do ,,slane vode, večera sa pogledom na zalazak sunca, pogled na Olimp, pakovanje stvari za sutrašnji uspon, rano lijeganje jer je rano i ustajanje.

22.09.2019. godine nedjelja

Došao je dana koji se dugo čekao. Dan kada se penje Olimp, poštujući ga i moleći se za lijepo vrijeme. Dan tvrde akcije, za čvrste noge i jako srce. Dan sa pomalo strijepnje, bar za nas. Kreće se u 04:30 za Priono na 1100 metara nadmorske visine, što znači polazak je sa nule. U Priono stižemo u 05:10h, i gotovo iz autobusa kreće se na uspon. Vremena ima samo da se čeone lampe stave na glavu. Još je mrak. Kolona od 50 svitaca kreće, kreće na vrhove Olimpa. Uz put prolazimo na ekipu iz Bugarske. Njih 25 prati i čuva 4 njihova čovjeka iz obezbjeđenja ili GSS ( gorska služba spasavanja). Šole vodi, tempo srednje jak, jer valja za 3 sata savladati visinsku razliku od 1000 metara i stići do doma gdje je prvi odmor od 30 min. Ngdje oko 06:00h po grčkom vremenu izađosmo iz guste šume, a iznad mora ukaza se zora i prelijep izlazak sunca iz vode. Da se samo ovo vidi i doživi dosta je, a kamoli ostalo. Put ide svo vrijeme širom stazom, stepenicama šumskim, ali uspon je konstantan sa vrlo malo nizbrdice. U 08:00h se stiglo kod doma. Razdanilo se uveliko, sunce obećava lijep dan. One gare se kače našim momcima ko šlepa za truk, tako da mrdanja nema. Vući se mora, teret je sladak, teško nije. Kreće se dalje strmom i užom stazom, šuma prelazi u sipar, golet na sve strane i tog trenutka se Olimp ukazuje u punoj svojoj veličini, ljepoti, grandioznosti i svjetlu. Nekako na jutarnjem suncu posebnoo sjaji. U kratkim pauzama, kod ljudi se vidi samo duboki udah, što poznavaocima planinara govori više od 1000 riječi. Uspon uz sipar je dug, strm. korak je već kratak i težak, ali ide se i niko ne odustaje.

Dolazi se od tačke kada se dvije grupe razdvajaju. Manju grupu vodi Šole na vrh Stefani. Tamo se mora imati osiguranje. Nešto je niži od našeg cilja, vrha Mitikas, ali tehnički malo zahtjevniji. Razdavajamo se neka 3 kilometra pred ciljevima. Dalje se krećemo po principu ,,ikad pa nikad”, ali to je samo želja da se što prije stigne na vrh. Momci dobro rade sa trukom, tako da i nježne šlepe izlaze na vrh Skala. Odatle se može na vrh Skolio, samo 8 metara niži od Mitikasa, ali cilj je Mitikas, gdje su bili grčki stari bogovi, tamo se svađali, mirili, arčili i bančili. Cilj je da vidimo to mjesto i malo budemo tamo.

Na Sakli su i oni Bugari i par solera. Sa Skolija se čuje neka cika srećnih ljudi koji se već vraćaju. E pa dragi moji vratićemo se i mi, samo sa najvišeg vrha.

Bugari kreću prvi i postavljaju štrik za osiguranje. Nedugo zatim kreće i naša ekipa. Prvo ide spust jedno 100 metara kao u provaliju. Srećan si kad imaš stati za širinu gojzerice na kamen, držeći se sa obje ruke za stijene. Nekad ideš na ,,pola” gojzerice, a kad imaš stajnu tačku za dvije, to mu dođe ko magistralni put. Pogled dole ide jedno 800 metara niz liticu nagiba i do 60 stepeni. Ako se oklizneš, ni gavranovi te neće kupiti dole. Ide se, vraćanja nema. Mi niz štrik, a Bugari uz štrik. Gužva na putu samo tako. Puno je ljudi na takvom mjestu, ali ide se. Put ide dalje uz kuloar, jedno 130 metara uz stijenu, koja je i po suvom vremenu klizava tako da treba dosta opreza. Priljubiš se uz stijenu, penjemo četvoronoške, ne gledamo ništa drugo do vrha. Noge već uveliko bole, grčevi ponekog hvataju, ali srce, srce vuče i ne staje.

Konačno, nakon toliko vremena i uspona, vrh Mitikas 2917 i 2918 metara nadmorske visine. Oni iskusniji kažu da planina diše, pa je to zato tako. Pogled kakav samo možda Olimp i Mitikas pružaju. Lijep je dan sa malo oblaka ( osim onih što su ostali ispod nas) i pogled se pruža na Svetu goru i vrh Atos i još dalje, Rodopi se vide kao na dlanu, planine Grčke i Makedonije i Albanije su u tom vidokrugu. A dole i more, plavo kakvo samo sa Olimpa izgleda, vidi se kroz razrijeđene oblake kao neko veliko oko što nas pozdravlja. Uživanje na vrhu kratkog je daha, jer valja i sići, polako, sigurno i vratiti se.

E sad nastaje crni humor sa Olimpa. Oni Bugari krenuše prvi, jer su prvi i popeli, ali sigurnosno uže smotaše i poniješe sa sobom. Udariše Bugari opet s leđa, ote se nekome. Nema veze, silazimo na suvo, jaka je ekipa, oprez je tu, odmor je uradio svoje i hvala Bogu svi izlazimo ponovo na Skalu. Odatle nizbrdo sada ide svako za svoj ćeif i uživanje u prelijepom danu i grandioznom Olimpu. Popeli smo ga, nije to šala mala, velika je to stvar.

Na Skalu dođe i 5 ljudi koji su penjali vrh Stefani. To je onaj vrh gdje jedan Bugarin taj dan završi svoj životni put i postade dio planine. Izgleda da opijen uspjehom nije dovoljno poštovao vrh na kom je stolovao Zeus. Stefani i Mitikas su blizu jedan drugog, što se kaže siđeš i popneš se.

Od pet ljudi 3 su žene, jedna goska lastavica, jedna gorska ratnica, jedna gorska vila, jedan vojnik planine i BRACO MILUTIN.

Naš Braco, koji tjera vodiče da idu brže, sa uzrečicom:,, Možeš ići 2 kilometra brže, ali ne možeš pet”, ,,Stići ću ja tebe nemoj bježati , ,,Sad ćemo vidjet ko kako može”, ,,Uhavtiću te ja”… Uvijek te njegove izjave tjeraju u smijeh da je to čudo jedno. Nije naš Braco takmičar, nego jednostavno voli to, voli se mjeriti sa planinom i po njoj hodati i na njoj biti. Braco je penjao i popeo taj dan vrh Stefani i vrh Mitikas. Braco je najstariji muški član Društva ,,Korak više”. Braco je planinska pantera, gorski soko , brdski ratnik. Braco ima rekord u spustu od 56 minuta od doma sa 2100 metara do Priona na 1100 metara nadmorske visine. Probaćemo zajedno sledeći put da ga oborimo.
Silazi se do doma između 17:00 i 18:00h. Sad je laganica, noge malo bole, ali koga sad briga. Noć polako pada, a ići planinom i šumom u takvim uslovima po poznatoj stazi Olimpa poseban je doživljaj. Ako se ugasi lampa bukvalno ne vidiš prst pred nosom. Pogledaš gore, a ono se ukaže možda i najljepše zvjezdano nebo kakvo postoji samo još u sjećanjima iz djetinjstva kad se blejalo u zvijezde. U 20:00h kreće se za Pori, akcija je trajala punih 15 sati. Malo li je?!

Dolazimo dole od gore, svjetla doline su nestvarna sa te visine. Po povratku neko nešto radi, Kruševac pokušava držati atmosferu, ali naše ,,Kinđe” iako malobrojnije uzimaju primat. Veselo je. Razmjenjuju se iskustva, prepričavaju doživljaji, razgovara se o prošlim akcijama.

Tek tada shvatismo da su ostale ekipe imale sve same iskusne dugogodišnje planinare iz jakih Društava, sa dosta vrhova u nogama, a neke su penjali i poviše puta. Oni su penjali iskustvom i snagom, a mi, mi smo penjali našim srcem i željom da opet napravimo Korak više.

Po povratku u smještaj pridružuju nam se Nikola i Tanja, alpinisti koji ,,vise na stijenama”. Tihi su, umorni, žive život planine, ali poslije ponuđene kafe, nešto hrane da ih okrijepi, prenose nam njihova iskustva sa planine i istočne stijene vrha Stefani. Njihova veličina je u njihovoj neuobraženosti i bez imalo sujete.

23.09.2019. godine ponedjeljak

Poneko je ustao prije zore da uhvati sam izlazak sunca iz mora i samu zoru još jednom. Da vidi kako jutarnje sunce obasjava Olimp i pleše s njim. Da doživi to.
Kako je kafa tog jutra bila ukusna i mirisna… Neće se sve ni pisati. Pakovanje, doručak, kupovanje sitnica za put i suvenira i tačno u podne kreće se nazad. Nećemo reći zbogom, nego doviđenja do sledećeg puta. Olimpu se vratiti treba.

Tehnički podaci o stazi:

I dan

Kanjon Enipeas, dužina 12 kilometara, visinske razlike 1400 dole i 600 metara gore, kumulativno 2000metara. Polazak sa 1100 mnv, silazak na 300mnv.

II dan

Akcija trajala 15h, dužina uspona 11 kilometara i isto toliko silazka, ukupno 22 kilometra.

Visinska razlika 1817 metara, kumulativno 2000 metara. Polazak sa Priona na 1100mnv, izlazak na Mitikas na 2917 ili 2918mnv ( diše planina)

Ukupna trek 34 kilometra, visinske razlike 4000metara.

Kada se svi ovi podaci „uproste“, to mu ga dođe kao da smo popeli nešto više od 700 spratova neke zgrade. Malo li je?!

(Izvor: prnjavor.info/Tekst: Aleksandar Garić)

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here