BANJALUKA – Danas u svijetu postoji oko 13.000 nuklearnih projektila, od kojih najslabiji imaju moć da unište manji kvart prosječnog evropskog grada, dok su najjači nuklearni projektili u stanju da unište sve objekte na površini od 50 do 100 kvadratnih kilometara.
Međutim, veća opasnost nuklearnog oružja nije primarni udar, već radijacija, koja može ubiti i do 100 puta više ljudi od broja koji bi stradao od prvog udara, i to na teritoriji od više stotina kilometara.
Ubjedljivo najveći nuklearni arsenal posjeduju Rusija i SAD, s ukupno oko 11.000 projektila ogromne razorne snage, i sasvim je jasno da bi nuklearni rat između ove dvije supersile značio katastrofu globalnih razmjera.
Proteklih decenija urađeno je više studija o efektima nuklearnog rata na čovječanstvo. Prve studije, koje su izrađene pedesetih i šezdesetih, predviđale su smrt između 30 i 60 odsto stanovnika SAD i SSSR, dok najnovije studije, uz simuliranje efekata nuklearnog rata pomoću superkompjutera, pokazuju da bi čovječanstvo najvjerovatnije potpuno izumrlo.
Naime, naučnici su izračunali da bi se dim i prašina izazvani eksplozijama i požarima podigli 20 do 30 kilometara u atmosferu, koji se ne bi iščistili mjesecima i godinama, što je dovoljan period da se prekrije sunce i izazove pomor biljaka i životinja, prvo zbog nedostatka svjetla potrebnog za fotosintezu, a onda i zbog globalnog spuštanja temperatura duboko ispod nule.
Pomalo paradoksalno, postojanje nuklearnog oružja zapravo je smanjilo rizik globalnog rata upravo zbog činjenice da su i SAD i SSSR znali da bi napad jedne zemlje automatski doveo do uništenja ne samo druge zemlje, već i nje same.
O opasnosti od nuklearnog rata između Zapada i Rusije ovih dana ponovo se govori nakon što je Vladimir Putin, predsjednik Rusije, nuklearne snage Rusije stavio u visoki nivo borbene gotovosti i nakon što je izjavio da bi miješanje Zapada u sukob u Ukrajini značilo za Zapad “suočavanje s posljedicama većim od bilo čega u istoriji”.
S tim u vezi, i NATO, kao najveća vojna alijansa na svijetu, ima svoje strateške dokumente kada je u pitanju korištenje nuklearnog oružja. Na zvaničnoj stranici NATO-a ističu da je trenutna nuklearna politika Alijanse zasnovana na Strateškom konceptu iz 2010. godine i Pregledu odbrane i odvraćanja iz 2012. godine.
Strateški koncept naglašava predanost oslobađanju svijeta od nuklearnog oružja, ali ističe da dok do toga ne dođe, NATO ostaje nuklearni savez. Ovaj dokument takođe predviđa koordinaciju i podjelu zadataka u slučaju da dođe do nuklearne eskalacije. U NATO-u kažu da su usljed rata u Ukrajini spremni da potvrde važnost nuklearnog odvraćanja.
“Saveznici su to potvrdili na samitu 2014. u Velsu, te Varšavi 2016, i 2018. i 2021. na samitima u Briselu, gdje su šefovi država i vlada 2021. godine ponovili da je cilj Alijanse nastavak učvršćivanja odvraćanja kao ključnog elementa naše kolektivne odbrane i doprinosu bezbjednosti Alijanse. Kao odgovor na trenutno izazovno bezbjednosno okruženje NATO je preduzeo korake da sposobnosti našeg nuklearnog odvraćanja budu sigurne i efektivne”, naveli su oni.
Ovdje je važno napomenuti i postojanje člana V Vašingtonskog sporazuma o osnivanju NATO pakta, koji kaže da je napad na jednu članicu NATO-a napad na Alijansu, te da je ona u obavezi da stane u odbranu.
Iako je Rusija zemlja koja pojedinačno ima najviše nuklearnih bojevih glava, čiji nuklearni arsenal broji oko 6.300 projektila, NATO kao alijansa ima više s obzirom na to da je u njen sastav uključeno oko 5.500 američkih glava, 290 francuskih i 225 britanskih.
Iako ove zemlje planiraju svoje projektile potencijalno koristiti kroz NATO strukture, svaka od nuklearnih NATO zemalja svojim potencijalima upravlja samostalno.
Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva inostranih poslova Sjedinjenih Američkih Država.
