Čuvari su se hvalili da su zarobljenim Srbima prvo sjekli jedno po jedno uvo, a zatim vadili grkljane, čime su dokazivali koliko su ih pobili.
Iako je prošlo 20 godina od njegovog zarobljavanja na vozućkom ratištu, novinar Ninko Đurić iz Prnjavora sjeća se svakog dana provedenog u muslimanskim kazamatima, svakog imena onih koji su ga mučili, svakog svog saborca i sapatnika.
Đurić je zarobljen na Ozrenu 12. septembra 1995. godine, a slobodu je ugledao 24. marta 1996. godine, iako su prema Dejtonskom sporazumu svi ratni zarobljenici trebalo da budu pušteni mjesec dana nakon njegovog potpisivanja.
„U zarobljeništvu sam proveo sedam mjeseci, od čega 139 dana u samicama, pod posebnim tretmanom. Prošao sam sedam kazamata, prvo u selu Lozna iznad Vozuće, između Banovića i Zavidovića, a zatim u muslimanskom Okružnom zatvoru i kasarni `Husinska buna` u Tuzli“, navodi Đurić.
Kao ratni zarobljenik, Đurić je registrovan tek krajem februara, a do tada su ga skrivali, s namjerom da od njega stvare lažnog svjedoka za Haški tribunal o navodnim srpskim zločinima.
„U neprijateljske ruke sam pao kada su NATO snage bombardovale Ozren, nakon čega je uslijedila žestoka muslimanska ofanziva Armije BiH, potpomognuta odredom `El mudžahedin`. Vozuća je pala nakon troipogodišnje opsade“, navodi Đurić.
U to vrijeme Đurić je bio novinar i urednik ratnog lista „Vozućica“, ali i član komande legendarne Četvrte ozrenske brigade.
Odmah nakon zarobljavanja u Vozući, Đurića i njegove sapatnike vezivali su i tukli, izgladnjivali, zastrašivali, izvodili na lažna strijeljanja.
Pravi pakao za Đurića počinje 4. oktobra, kada ga odvajaju od ostalih 130 zarobljenika sa Vozuće, vežu oči i odvode u kasarnu „Husinska buna“ gdje je bio među muslimanskim zatvorenicima, pod muslimanskim imenom, kako se za njega ne bi znalo i kako ga niko ne bi tražio.
„Tu sam bio živ sahranjen, u samici visokoj 2,40 metara i širokoj nešto više od metra, bez kreveta, bez svjetla, na betonu i bez ćebeta, kada srce puca od hladnoće, gotovo bez hrane, samo sam s vremena na vrijeme dobijao vodu“, ističe Đurić.
Psihičko maltretiranje sastojalo se u danonoćnom ispitivanju i zastrašivanju, dok su za fizičko zlostavljanje bili zaduženi čuvari Nihad Dropić Dropa i Jasenko Delić, a sve pod budnim okom upravnika zatvora Enesa Zonića.
„Čuvari su na meni vježbali borbe, jer su saznali da sam bio majstor karatea. Tako su me vješto tukli da nisu ostavljali modrice, a ja od udaraca danima nisam mogao da ustanem ni da dišem. Jedne noći su mi šest puta upadali u ćeliju“, sjeća se Đurić.
Govori kako su se ti čuvari hvalili da su zarobljenim Srbima prvo sjekli jedno po jedno uvo, a zatim vadili grkljane, čime su dokazivali koliko su ih pobili.
Tokom 139 dana tuzlanskog pakla, Đurić se samo tri puta okupao, a samo u tri navrata mu je pružena ljekarska pomoć, iako je od hladnoće i torture dobijao upale uva, grla i strašne glavobolje.
„Danima sam bez izlaska bio zatvoren u ćeliji, ali sam saznao da je u zatvoru i policajac iz Modriče Zoran Janković, s kojim sam se noću, kad je bilo najteže, sporazumijevao raznim zvucima i signalima“, kaže Đurić.
Đurić ističe da je svakog ponedjeljka na kapiju zatvora dolazio predstavnik Međunarodnog komiteta crvenog krsta, kojeg građanske vlasti u Tuzli nisu puštale da uđe i registruje zatvorenike.
Poseban paradoks je, dodaje, što je Tuzla od 25. maja 1993. godine bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija, a što su u samom centru grada najstrašnije mučeni srpski zarobljenici.
Registrovan je 26. februara, a u pratnji muslimaske policije i IFOR-a 16. marta prebačen u Sarajevo, da bi 24. marta stigao na Pale, gdje je primljen u kabinetu predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Momčila Krajišnika.
Đurića i njegovu porodicu, koji su rodom iz Zavidovića, život je tokom i poslije rata doveo u Prnjavor, gdje Ninko radi kao dopisnik „Večernjih novosti“ i već godinama priprema dvije knjige o svom ličnom, ali i stradanju Srba na Vozući.
„Kako godine idu, sve manje spavam i sve teže zaspim. Teret života stečen tokom tih sedam mjeseci je sve teže nositi. Najstrašnije od svega je što za zločine na Vozući nije osuđen niko osim Rasima Delića“, istakao je Đurić.
U četvrtak, 10. septembra navršava se 20 godina od egzodusa Srba iz Vozuće i doline rijeke Krivaje u FBiH gdje su pripadnici takozvane Armije BiH sa vjekovnih ognjišta protjerali 1.920 srpskih porodica, 7.500 Srba, spaljeno je više od 30 sela, poginulo oko 415 srpskih vojnika, a još 137 se vode kao nestali.
Duhovnom akademijom i maršom „Stazom egzodusa“ 9. i 10. septembra će biti obilježeno 20 godina od egzodusa Vozućana. srna
