PAMTIM SAMO LIJEPE DANE: Radenko Simić, nastavnik srpskog jezika iz Velike Ilove, uspješan i kao voćar i pčelar

0
227

Navikli smo da ljude svrstavamo u kategorije, procijenjujemo ih na osnovu njihovog zanimanja, posla, bračnog statusa, kao da im stavljamo etiketu. Dijelimo ljude na političare, doktore, novinare, učitelje, poljoprivrednike, javne službenike. Koliko li samo kategorija i podjela postoji? Kada postavimo tu konačnu kategoriju, kao da stavljamo neku vrstu barijere između njih i nas. Gubimo iz vida svestranost, koju mnogi ljudi posjeduju, ali je mi, zbog već postavljene etikete ne primjećujemo.

Našeg sagovornika nikako ne možemo da stavimo u jednu kategoriju, a svestranost je sastavni dio njega, kao i izuzetna skromnost.

Posjetili smo supružnike Simić, gdje su nam Radenko i Dragica otvorili vrata porodičnog doma. Njihova kuća, predivno dvorište, voćnjaci, fontana, pčelinjak, tri parkirana automobila ’’jugo 45’’ u startu nam govore da je ovo dom ljudi izuzetno zanimljivog karaktera i životnih iskustava.

Nastavnik srpskog jezika i književnosti, voćar, pčelar, jugonostalgičar, odan suprug, brižan otac, voljeni svekar, sve je to naš sagovornik Radenko Simić. Nije lako pristao da priča o svom životu, ali je, ipak, kao dugogodišnji čitalac ’’Našeg zavičaja’’, izdvojio slobodno vrijeme za razgovor koji je prošao u obilasku voćnjaka, pčela, porodične idile, a sve smo to zabilježili okom naše kamere.

Saznajemo da ga život nije štedio, ali on nije ostao poražen. Kao desetogodišnji dječak ostaje bez oca Dušana, sa majkom Đurđijom i trojicom braće, Draganom, Milenkom i Jelenkom. Za majku Đurđiju kaže da je bila strpljiva i vrijedna žena, kojoj nije bilo lako sa četvoricom sinova. Ipak, uspjela je, svi su porodični i srećni ljudi. Prisjeća se Radenko svog djetinjstva sa nama i kaže da najbolje pamti samo vesele dane.

-Nas četvorica braće ništa nismo pomagali u kući, samo smo odmagali majci. Kod nas je uvijek bar jedan prozor bio razbijen, vrata nakrivljena. Okupljala su se komšijska djeca, igrao se tenis, fudbal. Prve dresove i fudbalske lopte donosio nam je komšija i naš drugar, Brane Radulović, tada mladi sportski novinar, sada veteran novinarstva. Tako sam zavolio sport. Ljubav prema sportu me nakon završene srednje škole odvela u Sarajevo, gdje sam otišao sa namjerom da pohađam Fakultet fizičke kulture (poznati DIF), ali sam u samom startu bio odbijen. U to vrijeme DIF je mogao da upiše samo neko ko je bio aktivan sportista, tačnije, član nekog sportskog kluba, a ja to nisam bio. Razmišljao sam šta dalje? Da li da učim matematiku, fiziku, biologiju, hemiju, i na kraju me najviše privukao, tadašnji, srpskohrvatski jezik i književnost. Iako to nije bio moj prvi izbor, nisam se pokajao – kroz osmijeh nam priča Radenko.

Karijeru prosvjetnog radnika započeo je u Velikoj Kladuši, 1979.godine, dok se u rodni kraj vraća 1981. godine i od tada je nastavnik srpskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi ’’Petar Kočić’’ Šibovska, kao i u područnom odjeljenju iste škole u Velikoj Ilovi.

-Naše školstvo u bivšoj državi bilo je jedno od najjačih u Evropi. Danas je, međutim, stvar malo drugačija. I danas su djeca pametna, ali mnoge stvari su se promijenile. Disciplinu je teško održati. Mi koji se sjećamo starog sistema, prenosimo mladim kolegama naše znanje i trudimo se da im pomažemo koliko možemo. Iskustvo je jako bitno za prosvjetnog radnika, ali i znanje. Da bi te đaci poštovali moraš da imaš znanje. Kada kažem znanje, ne mislim samo da vladaš materijom koju predaješ. Moraš da znaš da je Đoković broj jedan u tenisu, kao i koliko je trajao posljednji meč sa Federerom. Poželjno je znati da je Marija Šerifović pobijedila na ’’Evroviziji’’. Potrebno je približiti se onome što i djecu zanima, ali uvijek zadržati distancu. Da bi ostvario poštovanje i autoritet moraš imati i znanje i distancu, bar ako mene pitate – objašnjava Radenko.

Naš sagovornik je strastveni pčelar, voćar i proizvođač rakije, koja je izuzetnog kvaliteta, čemu će posvetiti još ozbiljnije nakon odlaska u penziju.

-Kada sam počeo da radim u prosvjeti otkrio sam ljubav prema voćarstvu. Prvo sam naučio kalemljenje. Saznanja sam prikupljao od starijih kolega, gledao sam kako oni rade, ’’krao’’ sam njihovo znanje. Podigao sam svoj voćnjak, pa su to vidjeli moji prijatelji, onda sam i njima pomagao oko voćnjaka, i shvatio da je je to ono čime želim da se bavim van školskih aktivnosti. Sve što sam zaradio kao nastavnik, uložio sam u voćarstvo, što mi se i vratilo. Imam autohtone sorte koje rijetko ko ima, ali i ove malo modernije sorte. U našem voćnjaku ima obilje sadnica. Počeo sam flaširati rakiju sa svojim imenom, a kada odem u penziju planiram taj posao još više da uozbiljim – kaže sa osmijehom Radenko dok nas vodi kroz svoj voćnjak koji je pravi raj za oči.

 

Ova godina, sa kišnim proljećem i niskim temperaturama za to doba, donijela je ogromne probleme poljoprivrednicima i voćarima. Voća ima malo, a i što ga ima nije dobrog kvaliteta, posebno u odnosu na prošlu godinu, kada ga je bilo u izobilju.

Radenko i supruga Dragica pet godina se bave pčelarstvom, i kažu da su pčele najbolji kućni ljubimci.

-Prve tri godine nismo imali meda uopšte. Išli smo na proširivanje društva, ostavljali smo pčelama med da one prežive, učili smo na greškama. Tek prošle godine smo dobili naš med. Sve što smo ulagali u pčele, one su i vratile. Bilo je meda i za nas, prijatelje, pa i za prodaju. Prvi put smo koristili pravi i zdravi med. Supruga je čitav taj proces fotografisala, jer za nas je to bio poseban trenutak – priča nam Radenko i pokazuje svoje ljubimce, vrijedne pčelice.

Najveća ljubav u životu Radenka je njegova supruga Dragica, a iz te ljubavi se rodio sin Dušan. Kažu da su ponosni na sina, koji je izuzetno talentovan i više puta nagrađivani muzičar, profesor i magistar harmonike. On sa suprugom Lenom, koja je, takođe muzičarka, profesorica klavira, živi u Banjaluci. O Dušanovom talentu svjedoči i čitav zid u porodičnoj kući Simića, koji krase nagrade iz svih krajeva naše države i regije.

-Mladim ljudima i priliči da žive u većem gradu, ali, naravno, ovdje ih uvijek čeka priroda i opuštanje od svakodnevnih obaveza. Naša djeca, Dušan i Lena su muzičari, umjetničke duše, i vole u prirodi i selu da napune baterije za nove radne pobjede. Ovo dvorište, cvijeće, fontana, to je kreativna zasluga moje supruge. Mi smo jedan dobro uigran tim, a ja svim bračnim parovima savjetujem da budu vrijedni i podrška jedni drugima. Budite uvijek uporni, gledajte od drugih i učite i van škole. Ko radi ne boji se gladi – kaže Radenko kroz osmijeh i savjetuje nas da širimo vidike, a trud će se sigurno isplatiti.

’’ZASTAVA’’

Radenko Simić obožava „Zastavine“ automobile. Sjeća se prvog automobila narandžastog ’’fiće’’, koga je prodao 1989. godine, i kupio novi ’’jugo 45’’. I sada ima tri automobila ove marke. Dva u voznom stanju, i treći, kako on sa osmijehom kaže, u slučaju da nešto zakaže. Supruga Dragica vozi crveni, a Radenko bijeli. Bivši i sadašnji učenici često pitaju da li su na prodaju.-Uvijek im kažem, ne znate vi djeco voziti ovaj automobil, sada je sve na dugmiće, i automatski, ovo je pravi automobil, ali za njega treba i snage, moraš znati voziti ’’jugića’’, priča Radenko i dodaje da žali što je ”fiću” prodao.

SEKCIJA

Tokom četrdesetogodišnje karijere u prosvjeti Radenko Simić je nizao mnoge uspjehe. Za njegove literarne sekcije kažu da su jedne od najboljih na području prnjavorske opštine. Među bivšim učenicima ima i doktora, inženjera, ali ono na šta je najponosniji, i profesora srpskog jezika i književnosti. Od dugogodišnje Radenkove saradnice Vide Kuzmanović, koja je bila sekretar nekadašnjeg Centra osnovnih škola, saznali smo da je njegova molba za posao bila primjer pismenosti, koja je dugo bila uokvirena u njenoj kancelariji, da bi mlađe kolege naučile šta je prava i ispravno napisana molba.

Za vrijeme Odbrambeno-otadžbinskog rata na prostorima Republike Srpske, Radenkova literarna sekcija posjećivala je srpske vojnike u pratnji hora koji je vodila Kosovka Grujić, tadašnja direktorica Muzičke škole, Snježana Petrešin iz KUD-a ’’Taras Ševčenko’’ i Jelena Kuzmanović sa plesnom grupom ’’Kasandra’’.

Posjeta ranjenicima u Trapistima. /1993.godina

– Bila su to teška vremena, išli smo u posjete ranjenim borcima sa željom da tim ljudima bar malo olakšamo život. Održavali smo kulturno-umjetnički program, đaci su čitali svoje radove, podizali su, koliko je to bilo moguće, moral naše vojske. Izvodili smo predstave, prikupljali pomoć, hranu, poklone i nosili ih našoj vojsci. Svi smo se trudili da pomognemo na svoj način i koliko smo bili u mogućnosti, prisjeća se Radenko.

(Naš zavičaj – Jovana Tošić)

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here