Kotor Varoš je malo mjesto ušuškano u lijepoj prirodi. Danas se razvija u mali industrijski gradić i sve više gubi ono ,,varoš, a poprima malo urbanije obrise. Kotor Varoš je mjesto dobrih ljudi, gostoprimljivih za sve, od ljubitelja dobre muzike, rokera, bajkera, planinara i mjesto gdje živi Dalton. Dalton se u zadnja vremena malo ulijenio, a sila je to od čovjeka i planinara. Dalton je opjevan i u pjesmama našim, a jedna od njih glasi:
„Oj Daltone, gorski tiću
lijepo biješe na Ljubiću.
Pre no što se vrate rode
dođi opet u pohode.
Biće svega, malo pride, rado tebe oči vide.
Noga laka, čast svaka.
Pohode nam stopa piše, pozdravlja te Korak Više“.
Dalton će se vratiti, a dok ne dođe ponovo, malo ćemo sami bazati kroz njegovo ,,dvorište”.
Tu u blizini, ,,varoši” ima jedan biser prirode, neizbrušeni i neiskorišteni dijamant prirodni. U Evropi bi od toga napravili takvu atrakciju i turističku destinaciju, da bi samo kapalo i kapalo. Nisu džaba Austrijanci gore iznad prugu pravili, ono da drvo izvlače, ali da vladaše malo duže, možda bi kakvo ljetovalište napravili. Hvala Bogu da nisu jer danas ne bi imali ,,park iz doba Jure”.
Te prirodne ljepote vodopada Skakavac I, Skakavac II, predjeli gdje se nalaze, bogatstvo biljnog svijeta, sve to uklopljeno i ušuškano tako blizu nama, da je lako pala odluka gdje ići na ,,drugi omladinski let” i pokazati nešto nesvakidašnje, doživjeti još jedan divan dan i predivno druženje sa našim omladincima.
I ta mladost, kao da je čekala negdje iz prikrajka samo poziv da se negdje ide, da se planinari, da se druži s prirodom i u prirodi provodi vrijeme, da se izađe iz one poznate kolotečine i bar malo vrati ,,izvoru” života- prirodi. Lijepo je takvu mladost povesti, te podijeliti iskustva i prenijeti im nešto znanja za boravak u prirodi. Na Ljubiću, nihovom prvom letu bi nešto više od 20 planinara, raširi se priča i dođe na zborno mjesto njih skoro 50.
Snaga je to, ona unutrašnja, iskonska, koja će ići naprijed i nadamo se, kao talas, preplaviti još mnogo, mnogo planina. Biće to sve dobro. Dođoše da ih podrže naši prijatelji iz PD ,,Vizant”, uvijek rado viđeni na stazi, a dobra su ekipa, jednom riječju ljudine. Dođe Zoka, dođe i Tanja i vječni mladić koji ne skida osmijeh sa lica Pero. Ima tu i naših iskusnih planinara, logističari pravi , Bobo, Bojana, Dragan i nezaobilazna, omladini omiljena, Ljilja.
Tu je za podršku i ekipa ,,pjetlića”, njih četvoro ovaj put, Matej, Filip, Elena i Jovan, pa pred njima nema ono „ne može se penjati“. Idu pjetlići naši po logici ,,šta zna dijete šta je teško”, ako su mame i tate tu nema problema nikakvih. Tek za njih je bio doživljaj ići niz uže, a smijeh i cika odzvanjao je šumom kao da su na kakvom ringišpilu.
Kreće se tačno u 07:00h, čekaju neizvjesnost k'o ,,zapete puške”. Za većinu su ovo prvi izleti te vrste. Njihovo šarenilo, pogledi, pitanja, vraćaju nas u neka vremena kada smo i mi počinjali i učili prve ,,planinarske korake”. E to iskustvo i mnogo, mnogo više drugih stvari proćićemo zajedno prije nego što odlete negdje dalje u svijet, a njihovo gnijezdo će uvijek biti tu i radovati se svim njihovim letovima.
Nakon nekih sat i po stiže se blizu polazne tačke. Kraći odmor i za 30 minuta, svi izašli iz busa u uz graju kreće se ka ulazu u ,,park” na kraju sela. Ode mladost, jedva se stiže, ali naučiće brzo da se treba i vratiti. Dan sa malo oblaka, kroz koje se probija sunce obećava da kiše neće biti, a padala je prethodnih dana obilno, tako da je staza i mokra i klizava i blatnjava i svakakva, ali i to je dobro za prvi put jer eto odmah čeličenja i prilike da se vidi da nije uvijek sve idealno, a može biti lijepo. Lekcija ,,tri u jedan”,a šta bi, evo slijedi.
Čim se zađe malo u šumu, klizavu i pomalo blatnu, nauči se prva lekcija šta znači osnovna stvar u planinarenju – planinarska obuća. Priroda lijepa, vazduh svjež para kroz tijela, cvrkut ptica i žuborenje vode, biljni svijet, samo tiho i polako obuzima mlade planinare. Bez većih teškoća stiže se na prvu tačku Skakavac I, a prije toga bi lekcija druga.
Zbog klizavog terena, veličine grupe, bezbjednosti grupe razvuče se uže da se lakše savlada taj kraći i strmiji dio, gdje je pogled niz stranu baš onako strm. Lekcija kretanja uz i niz uže prođe uz pomoć ,,stare garde” bez većih problema, ako se izuzme po koji spust na ,,debelo meso”. Ništa strašno i sve prođe uz osmijeh, a kako ko uspješno pređe ostali plješću ko da je postignut odlučujući poen na ligi šampiona.
Stiže se na ,,keca” i kad vidješe gdje su čekanja nema. Slike u razne veličine, a sve da se i vodopad zakači. Slika se svako sa svakim, a svježina u vidu vodene prašine ne smeta ni malo. Kad se malo pribra ekipa i osvježi krenu se dalje.
Put sada vodi gore prema staroj, sada već neprepoznatljivoj pruzi. E rođaci , bi i to lekcija treća. Kako ići uz brdo po klizavom terenu sa što manje ,,šlajdranja” i sa što manje utroška energije.
Izađe se dobro, srcem se penje, želja ne jenjava. Na pruzi nekoga ne možeš ni ubijediti da je tu bila pruga sve dok kasnije ne dođoše do starog tunela. Nema to ni veze, idemo dalje.
Vrijeme je za koji zalogaj signaliziraju stomaci, a i dobra je prilika i lijepo mjesto za odmor jer se glavni vodopad vidio. Inače u zimskim uslovima kad je zaleđen uz njega uz pomoć cepina penju planinari i tako bruse svoje vještine. Obavi se tu nezaobilazno zajedničko slikanje, jer ako se ne vidi nije se ni bilo. Svi se sakupiše oko zastave i stvarno penjaše svi ko jedan.
Ide dalje put do tunela, čisto da se vidi kakav je i gdje je nekada most postojao. Pošto je grupa velika, a podne dobrano odmaklo, put dalje nije baš ,,pod moranje” i svi se složiše da se krene nazad. Kad se uvjerišmo da to iskreno i misle i da žala nema, krenu se nazad. Nije planina zec, ostaće tu,a sledeći put doći će se maksuz da se vidi i taj Skakavac II i još jedno spuštanje i odpenjavanje niz stranu. I ovo do sada bi dosta, a klizav teren mogao je samo da pokvari do sada pun i potpun užitak.
Već pomalo umorna krenu ekipa nazad. Već se malo bolje poznaju, druže se, ne odvajau se i već na drugom ,,letu” naziru se kontrure buduće planinarske ekipe koja bi trebalo da još dugo, dugo nosi boje Društva i obučava neke nove omladince, ali ima za to vremena na pretek. Eto ukratko tako to bi.
U busu, neki brzo zaspaše, neki gledaju okolo kao da bi sve popeli što oči vide, neki se još ,,traže” i sve je to dobro, a pitaju: ,,Gdje idemo sledeći put”?. Idemo opet malo dalje i malo višlje. Takav je red, jer sa visine, daleko se vidi, a naši omladinci daleko treba i da vide i da odlete.
Tekst: Aleksandar Garić
Fotografije: Adrijana Janjić, Jovana Topić
