PD ”Korak više” Prnjavor: Na čuvenoj planini sa legendom planinarstva (FOTO)

0
443

Poslije par nedjelja odsustva sa planine ,,zbog ranije preuzetih obaveza prisustva dodatnim obukama“, dođe na red da se ispuni obećano i posjeti naša čuvena planina Kozara. Kozara se ne može obići za jedan dan, velika je, ali kad se napravi prvi korak na njoj ,,kupi“ te odmah i uvijek joj se rado vraćaš. O njenim ljepotama ne treba puno pričati i opisivati ih. Jednostavno treba je posjetiti i upoznati u svoj njenoj veličini i širini.

Čuvena je po mnogo čemu, a bila je i majka narodu našem koji je nebrojeno puta tražio skrovište na njoj pod naletom raznih nedaća koje su ga snašle. Guste šume i kozaračke vrleti bile su im tad jedino skrovište dok nevolje ne prođu.

Našim omladincima smo davno rekli da će učiti i usvajati planinarska znanja od istinskih planinarskih veličina, kojima je planina u duši, za koju žive, za koju dišu i koju na kraju krajeva žive. Jedna takva veličina, ako ne i jedina na našim prostorima, je već sada legenda našeg planinarstva Duško Blažić, koji nas je dočekao otvorena srca i rado pristao da omladincima održi jedan mali čas planinarstva u prirodi.

Ujedno je iskorištena prilika da se omladinci upoznaju i oprobaju u tehnici spuštanja niz uže, tzv. abzajl, jer znanje i vještine se trebaju nesebično prenositi i širiti na što veći krug ljubitelja planine. I tako, razvukoše se užadi po kozaračkim stranama i liticama uz nadzor Duleta i njegovog drugara Zorana Kajteza, koji pomaže svojski u pripremi vježbališta.
Naši omladinci kad vidješe prvu demonstraciju spuštanja niz uže abzajlom, svi se prijaviše da probaju. Ide tako priprema i spuštanje. Na vrhu ih spremaju i pomažu kod oblačenja pojaseva iskusniji mlađi planinari, dole ih dočekuju pomenute legende pojačane sa omladinskim vodičima koji su ove tehnike već usvojili.

Kreće spust niz uže, prvi, drugi, treći… ,,Mogu li ja opet još jednom“? ; „'Ajde i ti, super je, nemaš čega da se bojiš“ ; ,,Samo se opusti ide to“ – bodre jedni druge.
Spusti se niz uže, ko ni sanjao nije, da će u životu ikad probati nešto što je samo na filmovima gledao. Tako je to kod omladinaca, brzo se uči, brzo se usvaja znanje.

Kad svi završiše malu obuku, dođe vrijeme da se ide dalje. Dule ima još nekih obaveza jer treba pripremati velike ,,petrovske” vatre. Dogovor pade i za još koje viđenje. Biće ga sigurno.

Kad smo već tu blizu,a oprema je spremna, laganim hodom stigosmo do ,,Zečijeg kamena”, mjesta gdje je postavljena ferata. Želja nam je da se omladinci upoznaju i sa ovim načinom penjanja planine, a da li će se verati na ovaj način – do njih je. Kako god bude, treba da znaju i za ovaj način penjanja koji je popularan u Evropi.

Put do ferate je malo strm, prolazi se kraj par osiguranih alpinističkih penjačkih smijerova gdje im se objašnjava usput šta je to i kako se penje, čemu šta služi. Gledaju i sanjaju, možda jednog dana.

Konačno se stiže pod feratu što u prevodu znači ,,gvozdeni put“. Kratko upoznavanje kada su nastale, gdje su nastale i zašto su nastale. Ujedno se upoznavaju kako se penje ferata, kako se na njoj odmara, koje su moguće opasnosti i pored toga što se ima oprema za taj vid penjanja i ostalo što uz tu priču ide.

Nakon uvodnog dijela ide i demonstracija. Poslije pitanja:,,Ko ide“? slijedi odgovor ,,Idemo svi“! Izgleda to lako kad drugi radi. Valjalo je provjeriti čitavu visinu smijera i uvjeriti se da li je sve kako treba na penjalištu da bi penjanje bilo prije svega sigurno, jer kad se krene na feratu nema baš vraćanja tek tako.

Ferata nije visoka, tek nekih 26 metara visine, što u poređenju sa onima od par stotina metara nije nešto što bi trebalo zabrinjavati, ali nakon prvih par koraka i uočavanja da nedostaje jedan nogostup, te da ferata odmah ,,baca ulijevo na blagom previsu“, odustaje se od masovnog penjanja ferate, već se radi samo jedna demostracija penjanja i ujedno provjera za moguće kompletno penjanje sledeći put.

Na prvu, omladincima ne bi baš drago kad se saopšti ta ,,tužna“ vijest, ali rezervni plan uvijek postoji. Svi će probati penjati, osigurati se na ferati, ,,sjesti u pojas”, prekačiti ,,Y” i krenuti dalje. Vježba kreće i kod prvog previsa shvata se da to baš i nije kako izgleda. Ove „basamake“ nisu naivne! Bilo kako bilo, selfi ide, snimak ide, klapa prvi put, klapa drugi put, cika vriska, opusti se – sjedi, drži se – penji i opet bi lijepo i opet nešto novo.

Završi se i ovaj dio i sada valja poći dalje. Iz prikrajka se vide pomješana osjećanja, ali ni jedno koje ne treba. Sami su sebe iznenadili, a nisu ni znali ni očekivali ovakvu avanturu u počecima planinarskog života.

Put dalje vodi prema Mrakovici, u početku strm i pomalo težak. Sada nas majka Kozara prihvata i čuva od podnevnog sunca, štiteći nas gustom šumom i osvježavajućim laganim povjetarcem koji čini da put i nije tako težak kakav bi bio na goloj stijeni i bez stoljetne šume. Polako uz priču, graju i veselje postignutim, stiže se do spomenika, a usput se prolazi kraj čuvene vile maršala i tu bi kratki istorijski čas. Tamo vedro nebo, sunce, lagan povjetarac i visina, učiniše boravak baš onako prijatni.

Daje se pauza od 150 minuta, i ,,kud koji mili moji“ na zaslužen odmor. Ipak grupa se ne razdvaja, nego pojavi se lopta odnekud i opet pade rekreacija. Mladost puna snage i elana. Tako to bi u taj dan 11. jula, 2020. godine.

Kad se sve sabere i oduzme samo se mogu malo ,,ukrasti i preraditi“ stihovo jedne stare pjesme:
„Kako je dobro vidjeti vas opet
podići ruke ka nebu visoko iz ramena,
Kako je dobro vidjeti vas opet
i penjati zajedno za naša buduća lijepa vremena“.

Vedro

Tekst: Aleksandar Garić
Fotografije: Kristina Kukić, Strahinja Garić

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here