Pjesnikinja Željka Vračević: Ulaganje u kulturu je investicija u duh jednog naroda

0
102

Željka Vračević mlada pjesnikinja iz Prnjavora, u pripremi ima svoju prvu zbirku pjesama, a sa nama je podijelila kako ljepote pisane riječi, tako i problem manjka podrške umjetnicima.

Kako kaže, većina njenih pjesama je autobiografska. Piše u trenucima intenzivnih osjećanja ili doživljaja svijeta i ljudi oko nje.

Recite nam više o svojoj poeziji, gdje nalazite inspiraciju, o kojim temama pišete?

Više sebe smatram kvalitetnim posmatračem nego piscem, jer bez obzira na to što pisanje zauzima znatan dio mog života, još uvek se svrstavam u amatere. Ipak, ako mogu po nečemu da se istaknem i po čemu drugi prepoznaju moje pjesme, to je upravo sposobnost posmatranja prenesena u stihove. Da naglasim, ne posmatra se samo očima. Oči gledaju, ali duša i širina uma vide. Nekada sam najviše pisala ljubavnu poeziju, u godinama kada je mladalački ljubavni zanos bilo dominantno osjećanje. Sada, kada nastupa zrelije razmišljanje, ljubav se širi na čoveka kao pojavu i s toga moje pjesme češće govore o ljubavi prema ljudskom biću nego o ličnom doživljaju određene osobe.

Koliko dugo pišete i kada ste otkrili afinitete prema pisanju, posebno pisanju poezije?

Ljubav prema književnosti sam naslijedila od dede koji me naučio da čitam i pišem, a gdje god bismo išli u kupovinu ja sam tražila da mi se kupi knjiga. Poeziju pišem od malih nogu, zapravo od osnovne škole kada su me na to podstakli nastavnici srpskog jezika, primjetivši u nekom trenutku da razmišljam stvaralački. Na tome sam im neizmerno zahvalna. Nije bilo neke posebne odluke da to bude poezija. Oduvijek imam tu sposobnost da razmišljam u stihovima. Često mi se desi da ih sanjam, i nije rijetkost da u polusnu zapišem neki sirovi nacrt onog što će sljedećeg jutra da se uobliči u pjesmu. Nije rijetkost ni da provedem noć u pisanju. Nesanica je bolest umjetnika. Ne biram ja trenutak, on bira mene.

Da li ste se nekada okušali i u pisanju proze ili su pesme ono u čemu se pronalazite?

Imam u svojoj kolekciji i prozne radove. Većinom su to kratke priče i misaoni eseji. U pisanju romana se još nisam oprobala iako imam na umu ideju o tome kako bih željela da izgleda roman koji jednog dana napišem. Pjesme su za sada teren na kojem se najbolje snalazim i po kojem me ljudi u okolini prepoznaju.

Da li Vi kao mlada umjetnica nailazite na dovoljno podrške kada je u pitanju književnost?

Nažalost mi smo zemlja u kojoj se kultura održava na marginama, kako društva tako i budžetskih sredstava. Pisci su osuđeni na samofinansiranje, a ekonomske prilike su takve kakve jesu da u procesu pukog preživljavanja rijetko ko uspije da izdvoji novac za objavu knjige i promociju iste. Da ne pričam o poremećenim vrijednostima i činjenici da je ovo bez obzira na sve u velikoj većini područje šund kulture u kojoj se ne prodaje kvalitet nego kontroverznost. Mladim umjetnicima je zaista teško „plivati“ u ovakvom jednom društvu koje je samo na papiru demokratsko, a u svojoj stvarnosti veoma primitivno i sputavajuće. Hiperprodukcija kao fenomen savremene kulture takođe otežava isticanje u masi.

Gdje Vi nalazite podršku?

Podršku nalazim jedino među rijetkim istomišljenicima. Okupimo se na književnim večerima, forumima i fejsbuk grupama te razmjenjujemo iskustva i zajednički tražimo rješenja. U mom ličnom iskustvu značajan doprinos daju i profesori književnosti sa fakulteta s kojima se trudim da održim kontakt. Drago mi je da se u većoj meri pojavljuju izdavači novijeg kova, spremni da poslušaju šta mladi žele da kažu i da im pomognu u procesu objave književnog djela.

Kako po Vama pomoći mladima koji se bave kulturno-umjetničkim stvaralaštvom?

Talentovane mlade treba prvo prepoznati i ovo je apel roditeljima i prosvjetnim radnicima koji se prvi nalaze na njihovom životnom putu. Usmjeriti ih da pravilno njeguju svoj talenat i vještine, rade na sebi iz godine u godinu i bore se protiv opšteg stava da je umjetnost gubljenje vremena. Takođe, sistem treba da shvati da ulaganje u kulturu nije bespotreban trošak nego investicija u bogatstvo duha jednog naroda, te njegov opstanak. Nije umro narod koji ne diše, nego koji ne piše i ne stvara.

Planirate izdati zbirku pjesama, kada je možemo očekivati?

Zbirka je u pogledu sadržaja spremna iako je konstantno dorađujem u nekim sitnim detaljima. Ipak, kao što sam već objasnila u opisu problematike, sačekaće povoljniji finansijski momenat.

Angažman je ključan za uspjeh

Željka Vračević: Vjerujem da smo kao tehnološki osviještena generacija u velikoj prednosti u odnosu na umjetnike prošlih vijekova koji nisu bili globalno umreženi. Danas imate sve moguće medijske kanale na dohvat ruke, mnoge i besplatno, da javno objavite i promovišete svoj rad. Ipak, brzina protoka informacija, kao i brzina života uopšteno, dovode do toga da ljudi imaju manje vremena za čitanje, pa ako ga i nađu, to često bude lako štivo i neka vrsta instant-literature. Danas će mnogi prepoznati citat Meše Selimovića, ali ne zato što su ga pročitali u „Tvrđavi“, već je se dijelio po društvenim mrežama. Angažman je bio i ostao ključna alatka za proboj na scenu.

Andrea Aleksić – srpskainfo.com

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here