Ovo je veliki i zahtjevan posao i bez velike ljubavi se ne bi mogao raditi. Nemamo uslova da bismo išli na veliki broj grla, sebi smo dali zadatak da promoviramo ideju očuvanja ove pasmine, pa ako se iko ponukan našim primjerom odluči na sličan korak, mi smo uspjeli, kazuje Pašaga Hećimović, koji se s porodicom posvetio očuvanju bosanskog brdskog konja.
Pašaga je, uz podršku supruge Indire i kćerke Zerine, u oraškom zaseoku Draganovci ergelu osnovao u maju 2017, a zvanično je registrovana u aprilu 2018. godine, te je rješenjem Federalnog ministarstva za poljoprivredu o formiranju ergele zvanično verifikovan rad na uzgoju bosanskog brdskog konja, jedine, ugrožene, bh. autohtone pasmine konja.
“Konje sam kupio slučajno, vidjevši u oglasima da se prodaju u obližnjem Odžaku. Od djetinjstva gajim ljubav prema životinjama, a u to vrijeme smo dobili unuka, kojem sam želio prenijeti tu ljubav i stvoriti želju da dolazi u Orašje iz Sarajeva, što sam u potpunosti uspio”, priča ponosno Pašaga za “Nezavisne”.
Kako kazuje, u početku nije znao kakve konje je kupio, a tragajući za njihovim porijeklom, kontaktirao je Envera Žigu, najvećeg borca za očuvanje ove pasmine u BiH, u nadi da će mu pomoći.
“To je bio pun pogodak. Saznao sam da su dva konja porijeklom s njegove ergele, a i za ostala dva je znao odakle su. Tada mi je rekao da su u pitanju bosanski brdski konji u čistoj krvi i da su čipirani”, prisjeća se ovaj borac za očuvanje pasmine.
Pašaga je spoznao da ima četiri čistokrvna konja – pastuha i tri kobile – što je bilo dovoljno da ispuni uslove za osnivanje ergele, a na nagovor Žige, odlučio je da na svom imanju osnuje ergelu “Sava”, te tako pomogne u očuvanju bosanskog brdskog konja, koji je od najboljeg čovjekovog prijatelja, bez kojeg se nije mogao zamisliti nijedan posao do pojave traktora u našim krajevima, postao ugrožena vrsta.
Kada se porodica Hećimović odlučila da ljubav prema plemenitim životinjama, koje odlukuje čelična građa, snaga, otpornost na bolesti i prilagodljivost klimatskim uslovima, pretoči u svakodnevnu brigu o njima, imali su izgrađene osnovne objekte za držanje stoke, poljoprivredne mašine, njive i pašnjake.
“Naravno, konji zahtijevaju mnogo više. Nešto od objekata sam prepravio, neke vanjske, drvene objekte sam napravio, ogradio prostore za ispašu, jahanje i njihov svakodnevni boravak”, objašnjava Pašaga.
Na ergeli se uzgoj odvija u skladu sa selekcijskim pravilima utvrđenim od strane Međunarodnog udruženja uzgajivača bosanskog brdskog konja, a broj grla postepeno raste.
“Kako rekoh, prvo sam kupio pastuha, njegovu majku i još dvije kobile. Nakon pripuštanja, kobile su oždrijebile dvoje ždrebadi. U međuvremenu, na imanje je došao i jedan izgladnjeli i oslabljeni pastuh i s njim se najstarija kobila oždrijebila. Danas imam osam konja”, navodi Pašaga.
U Draganovcima na pašnjacima trče čistokrvni bosanski brdski konji, a Hećimovići kazuju da njihovi konji uživaju slobodni i nesputani, a i oni s njima.
“Konji su posebno interesantni djeci, pa ih roditelji dovode da ih pomaze, da se slikaju s njima – djeca borave na čistom vazduhu, u pozitivnoj atmosferi, što je u današnjem vremenu, složićete se, prioritet”, pričaju ovi vrijedni ljudi.
Pašaga navodi da su ove godine zbog virusa korona najviše vremena proveli s unukom Azerom, sestričnom Majlom i ostalom djecom koja bi se zadesila na ergeli.
“Moja kćerka jaše s ostalima koji uče polako tu vještinu, pa i moj unuk od četiri i po godine. Jahanje nije jednostavno koliko se čini, ali s bosanskim brdskim konjima je lakše raditi nego s velikim konjima”, navodi Pašaga i dodaje da ova pasmina nije zahtjevna poput drugih, ali da ipak ima posla oko njih.
Iako svakodnevna briga o konjima – od jutarnjeg i večernjeg hranjenje, čišćenja prostora, perko popravki na objektima, te timarenjima po potrebi – uzima dosta vremena, Haćimovići uživaju s konjima, a svakom ponaosob su dali ime.
“Kada sam kupio konje, od prodavca sam čuo imena – pastuh Gavran i njegova majka Gara i kobile Dora i Beba. Međutim, kada su očitani čipovi, prava imena kobilama su bila Una i Lena, ali mi ih i sada zovemo kako smo naučili u početku. Njihovim ždrebadima smo dali imena po našim rijekama, Sava i Tara, a najmlađoj Lana. Barut nosi ime po svom pretku, jer ova pasmina potiče od tri linije pastuha – Miška, Baruta i Đulbega”, pripovijeda Pašaga i o istoriji ove pasmine.
Za kraj razgovora kazuje da će njegova porodica i on na putu očuvanja jedine bh. pasmine konja ostati dok god budu mogli.
“Onoliko koliko ljubavi dajemo konjima, toliko od njih dobijamo. Jednostavno, sada ne možemo zamisliti dan bez njih. Oni su nas sve okupili, više se sastajemo na našem ranču, upoznajemo nove ljude, družimo se u prirodi. Preporučio bih svakome ko ima slične uslove, ako želi konja, da nabavi našeg bosanskog brdskog konja, pa makar živio u ravnici, kao mi”, zaključuje Pašaga.
Uzgajivači
Pašaga Hećimović navodi da u BiH radi osam ergela koje se bave očuvanjem bosanskog brdskog konja te nekoliko privatnih uzgajivača, a da ove pasmine ima i u inostranstvu.
“Kod nas je najpoznatija ergela ‘Žiga’ u vlasništvu Envera Žige, u Sloveniji imamo ergelu ‘Planido’ koju vodi Anton Dolinšek. Pomenuo bih i Matjaža Mesariča s fakulteta u Ljubljani, na kojem se rade DNK nalazi za konje. U BiH je trenutno oko 140 grla i u inostranstvu isto toliko i to su konji u čistoj krvi sa čipovima. Sve je veća potražnja zadnjih godina za ovim konjima, jer su se pokazali kao dobri u terapijskom jahanju, a poslušni su i dobronamjerni s djecom”, priča Hećimović.
