Već četvrt vijeka svoje znanje o jeziku i ljubav ka pisanoj riječi Tatjana Milijević, profesorica jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika, prenosi na brojne generacije učenika u Prnjavoru uz knjigu, tablu i kredu, a nakon što zvono označi kraj radnog dana, odmor pronalazi ponovo uz knjigu, ali i fotoaparat i igru.
Upravo je 25 godina rada u prosvjeti krunisala Svetosavskom nagradom, koja joj je u petak dodijeljena od strane Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. Kako ističe u razgovoru za “Nezavisne novine”, osjećanje zbog nagrade ne može se izmjeriti niti uporediti ni sa čim, osim sa emocijama koje nosi u sebi.
Nakon godina provedenih u učionici ističe da su djeca uvijek ista, željna ljubavi i razgovora i da se to nikada ne mijenja.
“Svako dijete je, što se mene tiče, isto. Ono što pravi promjenu jeste vrijeme koje se mijenja i to strahovitom brzinom, gdje smo mi nerijetko u zamci, pa u nekim stvarima, prije svega mislim na tehnologiju, možda kasnimo za djecom. Tu se napravi prostor za eventualno nerazumijevanje, ali ako je čovjek otvoren i ima sluha za potrebe djece današnjeg vremena, onda se i to može prevazići. U djeci ja ne vidim razliku, osim u vremenu. Ali promjena je i u nama. Ja sada kao profesorica nisam ono što sam bila na početku ili poslije 10 godina rada, ali mislim da su promjene dobrodošle”, istakla je Milijevićeva.
Nagradu koju je dobila tumači kao znak da je na dobrom putu, a na tom putu svakom djetetu u učionici Centra srednjih škola “Ivo Andrić” u Prnjavoru, gdje radi, ali i na svijetu, kako kaže, želi ono što želi svom djetetu.
“Nagrada je lična satisfakcija, ali i poruka ne samo ostalim prosvjetarima, već i nama koji smo dobili nagradu, da treba da obraćamo pažnju prema djeci. Djeca su nam danas željna razgovora. Mi svi imamo telefone u rukama, ali mislim da ništa ispred djeteta ne smije da bude”, kaže ona.
Kako ističe, fotografija i pisana riječ su joj odvojene ljubavi koje se međusobno dodiruju.
“Ljubav prema fotografiji je moja stara ljubav i počela sam fotografisati davno, s tim da, kad sam dobila svoje dijete u svoje ruke, to je stalo. Dala sam se potpuno njoj, svakim dahom, svakim danom. Sad kad je ona meni ostavila prostor za mene, ponovo sam pronašla tu svoju ljubav i jednostavno sam izašla iz kuće. Fotografija, fotoaparat, ali i moje noge me jednostavno odnesu van vremena i prostora u kome jesam. Fotografija je zapravo dopuna duše”, govori Milijevićeva.
Inspiraciju pronalazi svugdje, ali prema njenim riječima, i inspiracija nađe nju.
“Sve je inspiracija. Pogled. Osmijeh. Čovjek koji sjede i jede kiflu. Jednostavno gledam svijet oko sebe. Nađe inspiracija mene. Hodaš, tražiš i sačekaš bubamaru na listu”, objašnjava ona, dodajući da fotografiše zbog sebe i ispunjavanja svoje duše.
Kako ističe, voli zaigrati, pa je tako već dugi niz godina član veteranskog ansambla Srpskog prosvjetnog kulturnog društva “Prosvjeta” u Prnjavoru.
“Volim da zaigram, volim da zapjevam. S tim da se za pjevanje izvinim svakome pred kim pjevam, osim ako sam sama u kući. Član sam veteranskog ansambla i tu sam dok me noge nose. Ekipa koja je u veteranskom ansamblu je, nije pretjerano da kažem, porodica koja će se naći pri ruci svakom članu grupe, ne samo u dodiru rukama kada igramo kolo, već i nakon probe i nastupa, kada se pjeva i kada se plače”, priča ona.
I kada se sve završi, sve se ponovo vrati na knjigu, a profesorica Tatjana, kako ističe, uvijek se voli vratiti klasicima, pa tako preporučuje knjige Miloša Crnjanskog, nobelovca Ive Andrića i Meše Selimovića.
“Šta god uhvatite sa police biblioteka od ovih pomenutih imena, nećete pogriješiti. Takođe, preporučujem književnike koje mi nismo možda dobro iščitali, a to su Branko Ćopić i Mehmedalija Mak Dizdar. Od književnika savremene svjetske književnosti ja uvijek izdvajam Žozea Saramaga, koji je i aktuelan i svevremenski, tako da će se o tom čovjeku i pisati i čitati i polako postaje klasik”, navodi Milijevićeva za “Nezavisne novine”.
nezavinse.com
