Supružnici Sibinčić promovišu zdrav život na selu i uzgajaju atraktivne azijske poljoprivredne kulture.
O porodici Sibinčić pisali su svojevremeno mnogi mediji u Bosni i Hercegovini, pa i na širem prostoru. Neobična ljubavna priča Ajvi Minoze sa Filipina i Prnjavorčanina Slavena Sibinčića počela je u oktobru 2017.godine, dok su u potrazi za boljim životom i poslom odlučili da rade na kruzeru.
Otisnuli su se na okean, i iako su oboje završili fakultete, Ajvi je diplomirana novinarka, a Slaven inženjer poljoprivrede, radili su u kuhinji i magacinu.
Slaven kaže da je to bila ljubav na prvi pogled, a Ajvi je znala da je pronašla osobu sa kojom je veže crvena nit ili crveni konac sudbine.
– Ne znam da li u srpskoj kulturi postoji takvo vjerovanje, ali na Filipinima i u Aziji postoji legenda o crvenom koncu sudbine. Bogovi su vezali crveni konac oko naših zglobova i prišili ga za sve ljude čije živote nam je suđeno da dodirnemo. Konac može da se rastegne ili zaplete, ali nikada neće da pukne, objasnila nam je Ajvi Sibinčić koja ističe da ni jednog sekunda nije požalila što je napustila svoj rodni kraj i odlučila da gradi porodicu u prnjavorskom selu Donji Smrtići.
Slavenova porodica snajku sa Filipina dočekala je širom otvorenih ruku, a komšije su se oduševile kada su vidjeli da je vrijedna i voljna da uči o našoj kulturi i običajima.
– Obavili smo građansko vjenčanje na Filipinima, a u Gornjim Palačkovcima smo prošle godine imali tradicionalno srpsko vjenčanje u čuvenoj crkvi brvnari , objašnjava Slaven dok u krilu drži dokaz i plod ove nesvakidašnje ljubaavne priče, dvogodišnju ćerkicu Sofiju.
Na svijet je nedavno došla i mala Natalija, na sreću svih ukućana, koja je ovu tešku 2020. godinu, koju je obilježila svjetska pandemija virusa korona, učinila srećnijom.
Supružnici Sibinčić vrijedno rade na imanju u Donjim Smrtićima i kažu da svoju seosku idilu ne bi mijenjali ni za šta na svijetu, a Ajvi je odlučila zbog velike nostalgije za autohtonima sortama povrća sa Filipina da ih pokuša uzgojiti u svom domaćinstvu.
– Ovdje sam već tri godine, i zaista volim domaću kuhinju, ali nakon par mjeseci počela je da mi nedostaje hrana sa Filipina, posebno slatki krompir ili batat, kao i gorka dinja, tzv. karela. Prošle godine su nam došli moji roditelji na tradicionalno vjenčanje, bili su ovdje mjesec dana, a usput su mi donijeli sjemena mojih najdražih povrćnih sorti, kaže Ajvi dok nam u plasteniku pokazuje neobično duguljasto povrće koje izgleda kao kombinacija krastavca i patlidžana.
Slaven ističe da su se na razne načine snalazili da dođu do sjemena iz Azije. Ovaj mladi poljoprivredni inženjer smatra da ljudi na selu ne trebaju da zavise od trgovinskih lanaca, već da trebaju pokušati na sve načine iskoristiti zemljište koje imaju i sami uzgajati hranu. Na dvadesetak dunuma rasporedio je 22 stare sorte paradajza, azijske tikvice, slatki krompir, zasadio je i sjeme šumske jagode, a bavi se i pčelarstvom.
– Azijska sjemena smo dobili od porodice sa Filipina, nešto od Filipinki koje su se udale u našoj zemlji i žive u mnogim gradovima u Bosni i Hercegovini. Azijske poljoprivredne kulture su izazov za uzgojiti na našem području. Većinom smo sadili u kući, dok se nisu stvorili povoljni vremenski uslovi da sadnice prenesemo u plastenike. Najviše sam zadovoljan prinosima gorke dinje i batata. Kod nas se niko ne bavi uzgajanjem ovih sorti, a u budućnosti planiramo komercijalnu prodaju, i proširivanje proizvodnje, objašnjava Slaven.
Supružnici Sibinčić nam kažu da se na Filipinima gorka dinja smatra za lijek, prirodni inzulin, a koristi se i za liječenje raznih vrsta kancera.
– Gorka dinja se dosta dobro pokazala u plasteničkoj proizvodnji, našim ljudima je na prvu možda malo neobična, samo ime kaže, gorkog je ukusa i kao biljka jako je zanimljiva. Sjeme svih azijskih sorti smo sačuvali, poklonili smo našoj familiji, prijateljima, a javljaju nam se ljudi iz raznih krajeva bivše Jugoslavije na društvenim mrežama, pa razmišljamo i o prodaji smjena, kaže Slaven.
Ajvi koja odrasla na Filipinima, ostrvskoj državi u jugoistočnoj Aziji, mjestu vječnog ljeta, mora i plaža kaže da voli Prnjavor i Bosnu i Hercegovinu. Na sebi svojstven način ona promoviše našu kulturu na društvenim mrežama.
– Nakon tri godine života u Donjim Smrtićima i dalje me iznenađuje velikodušnost mještana, a o svekrvi Veri, svekru Uglješi i Slavenovim sestrama, Božani i Biljani mogu reći samo riječi hvale. Svekrva Vera je moja najbolja prijateljica i druga majka. Od nje sam naučila praviti domaće specijalitete, spremati zimnicu, objašnjava Ajvi koja jako dobro govori i razumije srpski jezik.
”The Sibincic Family”
Slaven i Ajvi dio svog života na selu dijele i na internetskoj platformi ”YouTube”.
– Kada sam upoznala Slavena nisam znala gdje se nalazi Bosna i Hercegovina, čula sam za Jugoslaviju, ali moje znanje je bilo površno. Šteta je što na Filipinima ne postoji ambasada BiH, najbliža je u Maleziji, a ni u BiH ne postoji ambasada Filipina, za sve dokumente i papirologiju morali smo ići u Mađarsku. Taj kulturološki jaz sam odlučila bar malo da premostim i odlučila sam se da napravim ”YouTube” kanal, ’’The Sibincic Family’’. Već u startu su naši pratioci željeli da znaju kakvi su ljudi u Bosni, kakva je hrana, priroda. Pošto sam po profesiji novinar, ovo me čini srećnom, jer se i dalje bavim jednom vrstom informisanjem javnosti. Naši pratioci mogu da vide kako vršimo sjetve, naše plodove, imanje, prirodu, proslavu tradicionalnih praznika, kao i kako se sprema sarma, slavski kolač, naš svakodnevni život, a i mi tako čuvamo naše uspomene sa osmijehom nam kaže Ajvi.
Njihov ”Youtube” kanal prati preko hiljadu osoba, a Slaven dodaje kroz šalu da su oni na neki način ambasadori Bosne i Hercegovine i Filipina, i naglašava da će nabaviti novu tehničku opremu za snimanje, da bi kvalitet video zapisa bio što bolji.
Slaven i Ajvi dijele i ljubav prema putovanjima, vole da turistički obilaze Bosnu i Hercegovinu, Evropu i Aziju, a imaju za cilj i projekat seoskog turizma.
– Već sam sa ocem preuredio jedan stari izvor, koji je sada prilagođen za djecu, napravili smo igralište, zasadili cvijeće i ukrasno bilje. Mislim da je ova pandemija virusa korona dovela do procvata domaćeg turizma, a šteta što naše prirodne ljepote nismo primjećivali i ranije, kaže Slaven.
Naši sagovornici su saglasni da život na selu donosi samoodrživost, i što manju zavisnost od lanaca supermarketa. Nedostatak jedne namirnice uzrokuje problem, što se ove godine, zbog pandemije, pokazalo kao istinito, ali kada ste na selu, niste zavisni. Poručuju da je prepoznavanje značaja sela i poljoprivrede recept za uspjeh.
Autor: Jovana Tošić/Naš zavičaj/
POTOMCI
Dok je ekipa ”Našeg zavičaja” obilazila imanje Sibinčića u stopu nas je pratila 
starija ćerkica Sofija, a od nje se nisu odvajale njene ljubimice mačke. Ponosni otac Slaven kaže da mu je drago što će njegova djeca odrastati na selu.
– Sofija je radoznala, slobodna i voli životinje, skuplja jaja, kopira sve šta mi radimo, vidi odakle hrana dolazi, ali i trud koji je potreban da bi se došlo do finalnog proizvoda. Iako ima samo dvije godine, trudi se da nam pomogne. Progovorila je na tri jezika, razumije i govori srpski, engleski, kao i filipinski jezik, a nadam se da će i mala Natalija ići njenim stopama, ističe Slaven.
DOMAĆINSTVO
Na ovogodišnjem takmičenju koje je organizovala opština Prnjavor „Izbor najuređenijih dvorišta“ domaćinstvo Sibinčić osvojilo je nagradu za kategoriju – domaćinstvo na selu. Slaven Sibinčić smatra da turizam na selu ima perspektivu i nada se da će za par godina ostvariti svoj san da Donje Smrtiće posjete turisti iz svih krajeva svijeta.
/prnjavorlive.info/Foto:Ustupljene fotografije/
