Slobodanka Živanić uspješna za šivaćom mašinom: Rad je najbolja reklama

0
635

Naša sagovornica je primjer da ne morate otići iz rodnog kraja da biste postali uspješni. Slobodanka Živanić nije planirala u mladosti da se bavi krojačkim zanimanjem. Nije ni slutila da će se za nju i njen rad čuti nadaleko.Dobar glas o njenim spretnim rukama i krojačkom umijeću proširio se dalje od rodnog sela, Gornjih Smrtića, prešao je granice prnjavorske opštine, Republike Srpske, BiH, regiona…

Slobodanka sa ponosom ističe da su njene modene kreacije pronašle  put od Smrtića ka najudaljenijim krajevima svijeta.

Ljubav prema modi, dizajnu i šivenju pojavila se još u djetinjstvu. Slobodanka je svaki slobodni trenutak koristila da sjedne za majčinu šivaću mašinu. Ipak, nikada nije ni slutila da će sve u životu steći upravo zahvaljujući svom talentu i šivaćoj mašini.

-Uvijek sam maštala da ću završiti, kako to naš narod kaže, visoke škole. Nisam slutila da će nešto što je bio hobi i dječija igra biti moja profesija i zanimanje. Sve moje planove i maštanja prekinuo je užasni rat, kao i činjenica da smo bili jako siromašni. Uvijek sam se molila Bogu da mi pokaže pravi put, i do sada me nikada nije iznevjerio, kaže Slobodanka dok nam u svojoj krojačkoj radnji pokazuje fantastične vjenčanice, haljine, odijela i tkanine iz Italije.

Sa sjetom u očima prisjetila se Slobodanka prvog odjevnog predmeta koji je sašila, a da nije bio dječija igra. ”Ispekla” je krojački zanat kao srednjoškolka za vrijeme odbrambeno-otadžbinskog rata na prostoru Republike Srpske.

– Kada je počeo nesrećni rat, bila sam treći razred Srednje tehničke škole u Derventi. Sa početkom rata moj život i najljepše godine kao da su stali. U tom haotičnom vremenu odlučila sam da se posvetim humanitarnom radu i da šijem uniforme i opremu za vojnike Motajičkog bataljona. To je bio moj način da pomognem našim hrabrim borcima. Počela sam tako što sam kupila šivaću mašinu na nožni pogon. Nije bilo struje, nije bilo novca, hrane, ma skoro ničega, bilo smo u velikoj neimaštini. Prve pantalone sam sašila od šatorskog krila za Slavena Pijetlovića, koji je sadašnji starješina Teritorijalne Vatrogasne jedinice u Derventi. Sjećam se kao da je juče bilo, kako me on gleda sa nevjerivcom i kaže: ”Pa zar dijete da mi sašije hlače?”. Tako je sve počelo i poslije rata su mi se pridružile i moje sestre, pročulo se da dobro radimo, i od tada do danas nije se nikad desilo da nemam posla, ističe Slobodanka.

Svaki novi odjevni predmet za Slobodanku je bio izazov. Šta god je počela raditi, uspješno je realizovala, a 1999. godine pružila joj se prilika da radi prvu vjenčanicu. Mladenci su živjeli u inostranstvu, rodom sa prnjavorske opštine. Čuli su slučajno da u Gornjim Smrtićima živi i radi talentovana krojačica. Mladenka je od Slobodanke otišla sa osmijehom na usnama i haljinom sašivenom po tadašnjoj modi i savršeno skrojenom za njenu građu.

-Trudim se da uvijek izađem u susret onome što je mušterija zamislila ili mi pokazala sliku željenog odjevnog predmeta. Međutim, ako primijetim da želje nisu u skladu da građom mušterije, uvijek im sugerišem šta možemo da promijenimo i popravimo. Žene i mlade djevojke to posebno cijene.Svi mi želimo da odjećom predstavimo sebe u najboljem svjetlu. Rijetko mi se desilo da neko ode nezadovoljan sašivenim odijelom, bilo je malo takvih slučajeva, ali obično bi se desilo kada moje sugestije nisu bile prihvaćene, objašnjava Slobodanka.

Nikada se naša sagovornica nije medijski eksponirala, skromno i bez velike reklame uvijek je imala posla, morala je i vraćati mušterije, ako je bila prezauzeta. Zadovoljne mušterije usmeno su prenosile informacije o krojačici iz Smrtića. Najviše posla ima kada su mature, i sa ponosom ističe da je svaka sašivena haljina unikat. Smatra da mladi nisu svjesni da se dobro živjeti može i na našim prostorima, samo ako se čovjek posveti poslu i vrijedno radi.

– Došlo je vrijeme da ćemo ostati bez krojača, limara, stolara, uopšteno zanatlija, a to je zaista tužno. Preko granice posao nije ništa lakši. Imala sam razne pozive da odem u inostranstvo, da šijem za bogatu porodicu u Moskvi, ali sve sam to odbila. Mislim da naš narod nije svjestan da odlaskom gube više nego dobijaju. Otuđuju se od Boga, Srpske pravoslavne crkve,a kada se udalje od Boga gube i sebe. Ja ne želim da se udaljim od svog naroda, ali svako neka odlučuje za sebe. Ja se ne kajem što sam ostala u rodnom kraju. Zahvalna sam što smo se moja porodica i ja izvukli iz neimaštine koja nas je zadesila. Moje sestre i brat su uspješni, svi smo pronašli svoj put i sreću, a to je nešto što ja iskreno želim svima, kaže Slobodanka.

Slobodanka Živanić se dokazala kao talentovana krojačica, ali je, igrom slučaja, često bila vjetar u leđa mladim talentima. Prnjavorčanka i manekenka Elda Mešić šila je kod Slobodanke haljinu za osamnaesti rođendan, i nakon razgovora, kada je saznala da mlada djevojka želi da se bavi manekenstvom, proslijedila je njenu sliku u rođendanskoj haljini agenciji iz Srebrenika.

-Sve se to desilo spontano, kroz razgovor. Ako mogu nekome pomoći ja ću to uvijek uraditi i mogu reći da sam ponosna na predivnu Eldu. Ona je izabrana za ”Mis New Face” na prostoru BiH, i ja vjerujem da sada ima otvorena vrata da slijedi svoje snove, ističe Slobodanka.

Svoje vrijeme, znanje i krojačko iskustvo Slobodanka rado dijeli sa nećakinjama Lanom i Janom.

-One će izabrati kojim poslom u životu žele da se bave, ali ja volim da ih naučim osnove krojačkog zanata. Izuzetno su talentovane i vrijedne i sigurno im neće škoditi da znaju popraviti, sašiti, a zašto da ne, i kreirati odjevne predmete, objašnjava Slobodanka.

Mladima koji su se odlučili upustiti u svijet mode, dizajna i krojenja savjetuje da ako osjećaju kako je to nešto čime žele da se bave, treba da uđu u to punim srcem. Ponekad je potrebno bezbroj sati rada, a bez mnogo ljubavi prema poslu to je nemoguće.

IZBOR

Ako želiš opstati u ovom poslu moraš ići u korak sa vremenom i pratiti trendove. Zato sam napravila fejsbuk stranicu ”Sloba vjenčanice” kako bi olakšala mojim mušterijama izbor i da bi što lakše pronašli ono što im srce traži. Ono što mene najviše u životu ispunjava je kada mušterija ode zadovoljna i sa osmijehom na licu.

SARADNJA

Najveći izazov su mi bile i ostale vjenčanice. Sve zavisi od kroja, materijala, ručnog rada na detaljima. Možeš jednu završiti za sedam dana, a nekada je potrebno i pola godine. Sarađujem i sa agencijom ”Fashion Company” iz Srebrenika, tako da su moje vjenčanice posljednjih pet godina predstavljene na reviji u Derventi, Bijeljini, Gračanici, Brodu, i nedavno u Banji Kulaši.

(Naš zavičaj – Jovana Tošić)

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here