Učitelj Sibinčić iz Kulaša majstor za “kraljevo kolo”

0
175

Prnjavor – Prosvjetni radnici i supružnici Milenka i Božo Sibinčić iz prnjavorskog sela Kulaši, osim što se svakodnevno prisjećaju decenija provedenih u učionicama, penzionerske dane provode nastupajući u folklornom društvu i uživajući u narodnoj tradiciji.

Dok su još bili aktivni u prosvjeti, učeći brojne generacije mališana iz tog prnjavorskog sela, Sibinčići su planirali kako da organizuju život tokom penzionerskih vremena. Uz podizanje dvoje djece, odlučili su da se posvete folkloru. Milenka ne nastupa, ali je uvijek uz Božu, bodri ga i nepresušna je podrška svojoj djeci koji su takođe aktivni folkloraši.

– Volimo da smo u pokretu, da igramo, pjevamo i veselimo se. Uključio sam se u aktivnost sekcije veterana, a moja omiljena igra je “Kraljevo kolo”. Već na prve taktove prosto me nosi ta želja da zaigram. Probudi se nekakav unutrašnji damar, pa noge same krenu u skladnom ritmu. Uz sve to, družimo se i sa mladima i uvijek smo spremni da im pružimo poneki koristan savjet – priča Božo.

Svojih 69 godina Božo uspješno nosi, radujući se svakom novom nastupu. Igra u KUD “Pronija” iz Prnjavora i do sada je imao na desetine nastupa, koji su redovno nagrađivani dugotrajnim aplauzom.

– Pitaju me do kada ću igrati. Odgovor je jednostavan – dok me noge služe. Kod kuće smo se dogovarali i zaključili da bismo oproštaj od pozornice mogli da priredimo u februaru i to na “Danima mimoze” u Herceg Novom, gdje će nastupati i naša “Pronija”. I kada se povučem, Sibinčići će biti prisutni na sceni, jer su tu kćerka, sin i unučad – veli najrazigraniji stanovnik Kulaša.

Sibinčići  u selu  važe i za omiljene komšije, koje su ostale u dragoj uspomeni svih onih koji su se školovali u mjesnoj osnovnoj školi. I danas se veoma rado prisjećaju tih dana i sa ushićenjem o njima govore.

Nakon što su 1973. godine sklopili brak, prvo radno mjesto imali su u učionicama male škole u hercegovačkom selu Prašac. Nova prosvjetarska stanica bilo je prnjavorsko selo Grabik Ilova, nakon čega su penziju dočekali u Osnovnoj školi “Ivo Andrić” u Kulašima. Stekli su dvoje djece, Ljubišu i Natašu, koji su takođe prosvjetni radnici. Božo i Milenka najduže su radili u Kulašima, pa ih za ovo selo vežu i najdraže uspomene. Sjećaju se vremena kada nije bilo lako i jednostavno učiteljevati na selu.

– Stan koji nam je tada bio na raspolaganju nije imao vodu, niti  kupatilo, a često smo bili i bez struje. Vodu smo morali donositi sa obližnjeg izvorišta. Za smještaj smo dobili renoviranu baraku, koju su nekada koristili radnici koji su gradili prugu Banjaluka-Doboj, kroz naše selo. Nije bilo govora da se smjestimo u Prnjavoru, od koga smo udaljeni petnaestak kilometara. Zamisao nadležnih bila je da prosvjetari moraju da žive u blizini škola u kojima su radili – sa sjetom priča Milenka.

Uspomene

Penzionera  Milenke i Bože često se sjete njihovi nekadašnji učenici koji su se razišli po svijetu. Mnogo ih je u Sloveniji, ali i u zemljama zapadne Evrope, gdje žive i rade. Svaki dolazak u zavičaj koriste da posjete i svoje nekadašnje učitelje i da se prisjete svih onih lijepih vremena provedenih u učionicama škole u Kulašima. Vole Božo i Milenka da prebiraju i po starim, crno-bijelim fotografijama sa svojim đacima, raspitujući se kakvi su ljudi i radnici.

B.R. – Glas Srpske

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here