“Dobar dan, vaš pasoš, molim” i “dobar dan, vašu putovnicu, molim”. I tako 48 puta na dan, praktično svakodnevno, na graničnim prelazima između Hrvatske i Srbije, Bačka Palanka – Ilok te Ilok – Neštin, 63-godišnjeg Franju Cara, vozača kompanije Dunavprevoz iz Bačke Palanke, pozdravljaju i dočekuju granični policajci s obje strane granice.
Ta dva prelaza udaljena samo četiri kilometra jedan od drugog, a Franjo Caro po ovoj svakodnevici je vjerovatno jedan od svjetskih rekordera.
Naime, nije poznat niti jedan sličan slučaj da čovjek mora 24 puta na dan prelaziti granicu između dviju država i 48 puta dnevno prolaziti postupak granične kontrole.
To je rezultat činjenice da Hrvatska i Srbija već 28 godina žive razdruženo, svaka u svojim granicama, koje su, pak, tako skrojene da u konkretnom slučaju mještani srpskih sela Neštin i Vizić, koja su u sastavu opštine Bačka Palanka, nemaju niti jedan putni pravac ili most preko Dunava koji bi ih bez napuštanja Srbije doveo direktno u Bačku Palanku.
Za granicu između Hrvatske i Srbije određena je sredina Dunava, a kako su sremska sela Neštin i Vizić na desnoj obali Dunava, uz samu hrvatsku granicu, jedini drumski put koji ih spaja s Bačkom Palankom je onaj preko Hrvatske, odnosno preko mosta Ilok – Bačka Palanka. I tako, kad god idu u Palanku, moraju proći četiri kilometra kroz Hrvatsku, odnosno Evropsku uniju. U vrijeme zajedničke države to nije bio nikakav problem, ali danas jest itekako.
“Već tri godine vozim ovu liniju i nekako sam se saživio s njom, jedino što moram često mijenjati pasoš. Ovaj koji imam sada, već mi je treći”, smije se Caro koji je posljednjih sedam godina u penziji, ali kako prijevoznici u Srbiji muku muče s vozačima, koji poput njihovih hrvatskih kolega odlaze u inostranstvo trbuhom za kruhom, tako je i Dunavprevoz, kompanija iz koje je Franjo otišao u penziju, morao posegnuti za honorarnim vozačima.
“Nema vozača pa moramo voziti i mi penzioneri. Ali, kažem, meni to nije problem. A ova situacija, šta da vam kažem, da je normalno nije, ali drukčije ne može. Ne znam postoji li sličan slučaj u svijetu, no ovaj naš je svakako specifičan”, rekao je Caro, a onda nam otprilike opisao kako izgleda jedan njegov radni dan.
“Ujutro krećem u 5, jer je to prva linija prema Viziću i ona uvijek traje najkraće, tamo i nazad oko sat i 15 minuta. Ostale znaju potrajati i duže od sat i pol vremena. To vam je ukupno 32 kilometra. Dođem na granicu, pokupim pasoše ili, kako vi kažete, putovnice punoljetnih osoba i predam ih policiji, oni ih skeniraju, a naši na srpskoj strani obavezno lupe i pečat. Vaši u Hrvatskoj ne lupaju pečate. I tako 48 puta na dan kad je školska godina, a kad su ljetni praznici, onda vozim četiri puta dnevno, pa su to 32 kontrole na dan. Pasoš sam dosad morao mijenjati dva puta jer u njemu više nije bilo mjesta za pečate, a sada sam ga promijenio i treći jer mi se od čestog skeniranja prepolovio na dva dijela. A što ću? Rizik posla”, opet se smije iskusni vozač iza kojeg je u 43 godina staža na putu više od četiri miliona pređenih kilometara.
“Najdalje što sam išao bilo je u Alma Atu u Kazahstanu. Tamo i nazad vozio sam 29 dana. Bilo je lijepo i zanimljivo cijeli radni vijek, bilo je i ružnih stvari, ali pamtim samo one lijepe”, kratko se osvrnuo na vozačku istoriju, a onda se vratio u sadašnjost. Ovu situaciju koja mu se događa na granicama ne smatra ružnom.
“Nema tu ništa ružno, niti je to neka prevelika filozofija. Situacija je takva kakva jest. Navikao sam na to, smirenih sam živaca i onda nema problema. Drugog puta nema, jer nema mosta u Srbiji preko Dunava koji bi spojio Palanku s Neštinom i Vizićem. To je tako, jer drukčije zasad ne može biti, a policajci i carinici s obje strane granice su predivni. To su sve ljudi puni razumijevanja i za nas i za putnike pa nas često, kad vide da dolazim i ako je gužva, pozovu i da dođemo preko reda kako bismo poštovali vozni red, a pogotovo da djeca ne zakasne u školu. Ima ih sada 47, od kojih su 35 osnovnoškolci, a 12 srednjoškolci. Njima pasoše i ne pregledavaju. Samo punoljetnim osobama. Ma, ljudi koji rade na graničnim prelazima stvarno su super”, hvali Franjo kontrolore s kojima je razvio odličan odnos.
“Pa, zašto ne bih? Svi smo mi ljudi. Oni isto tamo moraju odraditi svoju smjenu pa im često pomognem tako da im, kad me zamole, kupim u Palanci ćevape, sok, vodu, munchmallow”, rekao je za kraj junak priče s granice.
