Složni Živanići iz Gornjih Smrtića više od trideset godina bave se uzgojem pilića
Mnoge porodice u potrazi za boljim životom napuštaju svoja imanja na selu i odlaze u gradove, ali ne i naši sagovornici, vrijedni Živanići iz prnjavorskog sela Gornji Smrtići.
Dvanaestočlano domaćinstvo Živanić živi isključivo od poljoprivrede. Porodična farma za tov pilića ”BROJLER PRODUKT” okupira ih 24 časa dnevno, ali se ovi vrijedni ljudi bave i ratarstvom. Obrađuju oko 60 hektara zemljišta. Poslove su raspodijelili pravično, a dok je vrijednih ruku i sloge u kući, kako kažu, nema brige za egzistenciju.
Domaćinstvo čine glava kuće Velislav Živanić, njegova supruga Mileva, sinovi Bojan i Željko, sa svojim suprugama Brankom i Svjetlanom, ali i sa punom kućom dječice. Dječija graja veseli ovo domaćinstvo, još od kako je najstariji unuk Luka rođen, zatim Lana, Boris, Milan i mali Veljo. Naravno, ne možemo zaboraviti i kćerku Željku, koja sa suprugom Mladenom i malom šestomjesečnom Milicom u Živaniće svrati barem jednom sedmično.
Poljoprivredno gazdinstvo u Gornjim Smrtićima ispunjavaju dječiji glasovi, a poljoprivredne mašine koje su stalno u pokretu govore nam da je ovo porodica poštenih i vrijednih ljudi.
Ekipu ”Našeg zavičaja” dočekao je dobro raspoloženi Velislav Živanić, koji je u rodnom selu poznatiji kao Veljo, a peradarstvom se počeo baviti 1984.godine.
-Mislim da sam jedan od prvih koji je u našem kraju počeo da se bavi uzgojem pilića. Firmu smo zvanično osnovali 2006. godine, ali sa uzgojem brojlera sam počeo prije 33 godine. Počeci su bili skromni, a sada imamo dva objekta, sa smještajnim kapacitetom do 40.000 tovnih pilića, objašnjava Veljo dok obilazimo njegovo imanje.
Ovaj vrijedni domaćin kaže da u Smrtićima ima minimalno od 35 do 40 domaćinstava koji se bave nekom vrstom peradarstva, neki u većem, neki u manjem obimu.
-Razlog za to je vjerovatno kraći rok za tov pilića, brže se obrću sredstva,zarada je dobra. U toku godine se završi šest turnusa, što je na prvu ruku nekima primamljiv posao, ali je i jako zahtjevan i moraju se poštovati određena pravila. Prije se sve radilo ručno, sada srećom postoji mehanizacija, što je olakšalo posao, ali i dalje zahtijeva danonoćnu brigu o pilićima, objašnjava Veljo.
Ovaj vrijedni domaćin uprkos tome što ima pune ruke posla, sve stiže, uz podršku i pomoć koju mu pružaju ukućani, posebno sinovi.
Kako se posao širio tako su i Veljini sinovi rasli i počeli da se zanimaju za uzgoj tovnih pilića.
Bojan i Željko Živanić su uz oca učili peradarski zanat i nisu se nikada dvoumili da ostanu živjeti na selu i nastave se baviti ovom granom poljoprivrede.
– Tov pilića nije fizički težak posao, ali je odgovoran. Potrebni su rad, red, i disciplina. Pilići traže stalnu pažnju. Mora se voditi računa o temperaturi i svjetlosti, da imaju uvijek dovoljno vode i hrane, a prostorije treba redovno zračiti i čistiti. Prevencija i vakcinacija su presudne. Tržište traži piliće težine od dvije do 2,50 kilograma i to je neki normativ koji se mora ispoštovati , kaže Bojan Živanić.
Objašnjava da nakon što isporuče piliće partnerskoj firmi u Tešnju , prostorije moraju očistiti i dezinfikovati, što traje oko petnaestak dana.
-Trenutno ne razmišljamo o proširenju, jer smo u martu ove godine, zahvaljujući UNDP javnom pozivu za dodjelu bespovratnih sredstava za poljoprivrednike, uspjeli da nadogradimo drugi objekat i proširimo smještajni kapacitet, objašnjava Bojan.
Njegov mlađi brat Željko kaže da je peradarstvo mnogima primamljivo, ali da neoprezni vide samo brzu zaradu, a ne i obaveze i požrtvovanje koje ova poljoprivredna grana iziskuje.
– Opremanje farme za uzgoj pilića je skupo. Trudimo se da stalno uvodimo nove tehnologije za šta je potrebno mnogo novca, ali bez modernizacije nema ni kvalitetne proizvodnje. Uvijek vodimo računa o prevenciji, zato se obavezno rade vakcinacije, i kontrola jata, ističe Željko Živanić.
Živanići su saglasni da je najveći problem sa kojim se susreću iznenadni i nenajavljeni prekidi i isključenje električne energije.
-Pilići ne mogu ni pet minuta biti bez struje, prije smo imali ogromne probleme zbog neredovne isporuke električne energije, kao i iznenadnih prekida, ali smo se obraćali opštini i privrednom savjetu i situacija je sada stabilnija, naglašava Bojan.
Kao i u bilo kom drugom preduzeću, i Živanići imaju svoja zaduženja i smjene rada.
-Kada se kaže da je ovo posao koji od čovjeka zahtjeva konstantnu pažnju, to je zaista tako, ali, sa dobrom organizacijom i rasporedom smjena i zaduženja, sve se može držati pod kontrolom.Srećom, nikada nismo imali veću štetu, jedino je nevrijeme 2016. godine odnijelo krov na starom objektu i kućištu, i on više nije u upotrebi, kaže Veljo i usput nam priča i jednu anegdotu.
-Kada radnici dođu da utovare piliće uvijek su oduševljeni kada vide moje unučiće. Oni se poredaju kao mala vojska, Luka, Lana, Boris, Milan i mali Veljo, svako sa svojom kutijicom i sve se otimaju ko će više da pomogne. Mnogi kažu da tako vrijedne mališane nikada nisu vidjeli i čestitaju mi na bogatstvu. I ja sam zaista bogat čovjek, moja porodica je moje najveće bogatstvo, priča sa ponosom gazda Veljo i naglašava da bakšiš u vidu sladoleda ili nekog slatkiša nikada ne izostane.
Veljo je ponosan na svoje ukućane i poručuje svim mladim preduzetnicima, da posao prvenstveno moraju da vole i da budu odgovorni. Zarada ne dolazi preko noći, ali ako vrijedno i disciplinovano pristupe poslu, rezultat neće izostati.
PODRŠKA VLADE
-Vlada Republike Srpske učinila je zaokret kada je riječ o podsticajnoj politici u peradarstvu i ove godine prvi put izdvojila značajna sredstva kako bi podržala kapitalne projekte u oblasti prehrambene industrije u poljoprivredi, izjavio je ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske Boris Pašalić, nakon što je sa ministrom finansija Srpske Zorom Vidović posjetio preduzeće “Perutnina Ptuj S” u Srpcu početkom jula.
Pašalić je rekao da je peradarski sektor u Republici Srpskoj u usponu, ističući da je u prošloj godini proizvedeno 18,5 miliona brojlera, a godinu ranije oko 17 miliona.
UTICAJ KORONE
Živanići kažu da je na samom početku pandemije bilo manjih problema što se tiče uvoza hrane, pošto su granice bile zatvorene, ali da su oni sve vrijeme radili u punom kapacitetu.
/Naš zavičaj/Jovana Tošić/
