Drvored u Prnjavoru zasađen je početkom 20-tog vijeka u vrijeme Austro-ugarske uprave ovim prostorom. Prema šturim istorijskim podacima, a prije svega prema saznanjima upućenih starih Prnjavorčana, stabla u drvoredu su zasađena u periodu od 1902.do 1908.godine.
Postoji priča, prema kojoj je Kotarska uprava donijela naredbu o čuvanju tek zasađenih stabala. U pragmatičnom austrijskom stilu, uprava Prnjavora je propisala da se uništeno stablo mora ponovo zasaditi i to od strane onoga ko je za to odgovoran, a ako se takav ne pronađe, stablo će kupiti i zasaditi vlasnici dva imanja ili kuće najbliže tom srušenom stablu. Prema predanju, tadašnji žandari su čuvali veoma savjesno drvored, kao da je u pitanju najvrijednija imovina.
Decenijama je rastao, poneko stablo koje je „smetalo“ posječeno, ali i posađeno novo. Ta briga o stablima koja pokrivaju golet sadašnjeg asfalta u malom Prjavoru, nije onakva kakva bi trebala da bude, ali to je neka druga priča…koja se nažalost ne govori dovoljno glasno!
A zašto je priča o drvoredu važna?
Decenijama krošnje izdad naših ulica nadvisuju živote ljudi koji žive, rade, vesele se ili tuguju kada ispod svodova drvoreda Prnjavorčani ispraćaju kraj „Pet lampi“ nekoga dragog. Kao da od goleti beskrajne nebeske vedrine, krošnje čuvaju ili bolje reći na neki neobičan način prefinjeno zatvaraju posebnost Prnjavora u samo nama poznatu ljušturu. Da…i ta stabla ne traže ništa zauzvrat! U svojim njedrima čuvaju lijepe uspomene generacija Prnjavorčana, kao kakav sveprisutni duh grada. A ono loše i ružno, što kao i u svakom životu postoji, s jeseni otpuste sa požutjelim listovima, da padne u duboki zaborav. U proljeće ponovo priroda udahne zelenilo, život, novi ciklus istog kruga, kojim šetamo, žurimo na posao, idemo u školu, prolazimo autom gledajući kako kao i ljeta prolijeću stabla prnjavorskog drvoreda.
Prnjavor nema rijeku, koja po pravilu uljepšava gradski ambijent. Zato je drvored važan i moramo se svi zajedno brinuti o njemu. Toliko smo naviknuti da je drvored tu, da ga i ne primjećujemo, a toliko smo povezani sa njim – da Prnjavor bez njega ne bi bio isto mjesto za život!
foto: Marin Marinković
