Životna priča Radovana Pavlovića iz Prnjavora slama srca (VIDEO)

0
366

“Najviše kada složim kockice, neimaština i borba za život umnogome su odredili tok moga života. Jednostavno da krenem da zarađujem sam svoje, da ništa ne tražim od oca i majke, nego sam da zaradim taj kruh, pa bilo kako, samo da zaradim”, ovako svoj život opisuje Radovan Pavlović iz Prnjavora.

Teška životna sudbina Radovana, u Prnjavoru poznatijeg kao Mali Rašo, koji već od najranijih godina svoga djetinjstva biva prisiljen živjeti maltene izvan porodičnog doma, na gradskim ulicama, koja ga je hranila i nadasve ljudi koji su pomogli tome djetetu, duhovni su humus iz koga je izrastao veliki čovjek pred čijim životom danas bez lažne skromnosti, sigurno stojimo s poštovanjem. Iako je već sa 16 godina krenuo u daleku zemlju “trbuhom za kruhom”, danas, nakon toliko godina, usudili smo se pitati i prije svega vratiti 25 godina unazad, u vrijeme kada je tek stigao na svijet. Mali Rašo je u Prnjavor iz Vozuće izbjegao sa porodicom davne 1994. godine.

“ Prvobitno smo živjeli u ulici Đure Jakšića. U to vrijeme kada sam se doselio, nakon dvije-tri godine počeo sam k’o i svako dijete hodati pomalo. Tada je u izgradnji bio Zanatski 2, te sam konstantno bio sa majstorima. Pomagao sam im. Oni mene pošalju za cigarete, topli obrok, sok. Faktički, tih dana kući nisam ni boravio. Moja pokojna majka nikada se nije brinula za mene, znala je uvijek da sam na istoj lokaciji, da majstori paze na mene i da mi se ništa loše ne može desiti”, priča nam Rašo, te dodaje:

“Bili smo prihvaćeni, imao sam predivno drugarstvo u tom periodu. Ipak, bez obzira na sve, dane sam provodio sa majstorima u Zanatskom centru 2. Tako sam jednostavno bio naučio. Za kupovinu sendviča, oni me počaste sa kojom markom, da bi na kraju dana otišao u prodavnicu, kupio litru mlijeka i nosio kući. Mama se u početku bojala da ne kradem, dok majstori nisu objasnili kako dolazim do para”.

Rašo pamti brigu svih onih koji su ga neizmjerno zavoljeli. Iz perioda kada je bio prvačić u sjećanju mu je ostala manja saobraćajna nezgoda koju je doživio, a koja je na sreću prošla bez većih povreda.

“Kada me udarilo auto svi su se pitali kakvo je moje zdravstveno stanje, zvali su hitnu, raspitivali se. Tada sam, u Banjaluci u bolnici proveo sedam dana, a po povratku oduševljenje je zaista bilo nevjerovatno”, kaže on.

Odrasteš nekako. Navikneš se na činjenicu da ne stasavaš kao druga djeca, da moraš da se boriš. Postanu ti normalni neizvjesnost i neprestane promjene, predrasude. Rašo je od 2000. godine svoje dane provodio u tada popularnim kafićima u Zanatskom centru.

Priča nam da su ga tamošnji konobari prihvatili i neizmjerno zavoljeli. Rašo je odrastao u teškim uslovima. Shvatio je da se mora boriti od samog djetinjstva. Da više nije sam i da će imati prijatelje kao podršku u svemu dokazali su mu velikodušni konobari, koji su mu zaista pomagali u svemu.

“Konobari su mi uvijek pred početak škole kupovali sav neophodan pribor za školu, kao i knjige”, dodaje Rašo.

I upravo su ovi konobari skupili nephodan novac za odlazak na matursku ekskurziju tokom osnovnog obrazovanje. S’ obzirom da je od malena dane provodio uz građevinare, nije ni čudo, što je u vrijeme upisa u srednju školu, odluka pala baš na građevinskog tehničara. U to vrijeme, zajedno sa porodicom Rašo se preselio u selo Kokori.

“Između devetog i prvog razreda srednje škole radio sam u jednoj mesnici, kako bi zaradio za školarinu. A potom sam, od drugog do četvrtog razreda srednje škole odlazio u Pariz i tamo radio tri mjeseca raspusta. Mogao sam odrastati među najvećim kriminalcima i postati najveći lopov, a ujedno sam postao osoba za koju niko ne može ništa loše reći. Meni je srce puno”, skromno kaže Rašo.

Dobrotu koju je ovaj tadašnji dječak imao i danas mnogi pamte. Skromna, a nadasve brižljiva osoba brinula se i za druge članove porodice.

”Ako sam vikednom u gradu, odlazio sam u tadašnji Tropic i kupovao deset vreća jedne vrste makarone, marmelade, margarina i to sve nosio u Kokore”, priča nam on.

Težak život koji ga nije mazio, bio je svojevrsna inspiracija u borbi ovog mladog čovjeka da radom, pa i maštom sam nacrta svoj put. 2006. godine otvorio se kafić Trocadero, gdje je Rašo proveo najveći dio svog vremena.

“To su moji drugari koje nikada neću moći zaboraviti, gdje god da odem uvijek ih spominjem. To je nekako, druga moja kuća. Većina ljudi zna za mene, zna moju priču. Uvijek su svi znali da je Rašo pošten, da nikome ništa nije ukrao, niti koga uvrijedio. Moja majka bila je domaćica, a četvoro djece bilo je teško othraniti, i toga sam rano postao svjestan. Moj otac je teže ranjen u ratu i dan danas vuče teške rane”, kaže on.

“Razumio sam kao dječak da mi otac ne može priuštiti mnoge stvari. I stoga sam naučio i još učim najveću životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju porodicu. Faktički, uvijek sam imao džeparac”, priča nam Rašo. Priznaje da mu je tokom srednjoškolskog obrazovnja najveća podrška bila razrednica Franciska Runić. U to vrijeme ujedno je našao posao u jednom lokalnom diskontu.

Po završetku srednje škole, položio je vozačku kategoriju za kamion. Nakon toga zaposlio se u Sloveniji, gdje već radi treću godinu. Radom je stvorio i sopstveni dom, u koji bi po planovima trebao useliti do Nove godine. Želja mu je, kao i svakom mladom čovjeku da osnuje porodicu.

“Nikada prije nisam gledao, a sada stalno idem, ulazim, gledam kako ću sebi opremiti kuhinju, dnevni boravak, svoj stan”, skromno kaže on.

Ovaj grad i ova ulica othranili su velikog čovjeka. Rašo i dan danas neumorno radi i stvara, da bi u budućnosti njegova djeca imala sve ono što je on oduvjek sanjao.

(TV K3)

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here