Od ranog jutra, te srijede, maturanti su se skupljali uz pjesmu i s osmijehom na licu ispred škole. Željom da i na ostale građane prenesu dio svoje sreće zbog završetka škole i mature, prodefilovali su automobilima kroz grad, a nakon toga su se uputili na maturski roštilj uz Ukrinu. Pjesma, osmijeh i sreća su se širili gradom. Ali, veoma kratko je ta idila trajala. Negdje oko podneva, pjesma je prestala. Tišina je odjeknula. Osmijeh su zamijenile suze, a sreća je postala tuga. Smrt našeg maturanta, Emira Juge, zavila je čitav grad u crno.
Prerana smrt i odlazak našeg druga, učenika i maturanta ostavila je sve u čudu i nevjerici. Njegov život je trajao kratko. Otišao je brzo kao kap rose do podne. Zlatnom stazom otišao je na bolje mjesto.
Bol je ispunila srca, a oči su mogle vidjeti samo suze. Te noći, sa srijede na četvrtak, na nebu je bilo bezbroj zvijezda, ali samo je jedna bila najsjajnija. Svanulo je tužno jutro. Tišina je parala srca. Školski časovi su prolazili u tišini. Uši su mogle čuti kad suze kanu sa lica na svesku i klupu. Zvona za odmore su razbijala tišinu i vraćala nas sve u stvarnost iz ružnog sna. U očima, koje su ogledalo duše, moglo se vidjeti slomljena duša i bol. Niko nije vjerovao da je sve ovo istina.
Istog dana, tužna povorka Emirovih prijatelja, rodbine, komšija, profesora krenula je od kuće do džamijskog dvorišta da se još jednom pozdrave sa našim Emirom. Džamijsko dvorište pored mnogobrojnih prijatelja, učenika srednjih škola, ispunili su i učenici osnovnih, poznanici, rodbina… Vrijeme je stalo, a samo su se suze slivale.
Nakon vjerskog obreda, Emirov grob je prekriven vijencima cvijeća. A nebo… Nebo je zaplakalo. I ono je pustilo suzu. Otišao je najljepši osmijeh. Ali, zauvijek će ostati u mnogim srcima. Zauvijek ćemo ga pamtiti kao najboljeg košarkaša, kao najboljeg prijatelja… Otišao je na neko drugo mjesto da tamo bude najbolji, kao što je i ovdje, i da nastavi davati poene na košarkaškim terenima.
ZVIJEZDA
Večeras će na nebu
Još jedna zvijezda zasjati.
Ja ću stati.
U nju pogledati.
Obasjaće moju suzu.
I tek procvalu ružu,
Koja poče, već da vene.
Ja ću stati.
Ugledati.
I znati, da je to najsjajnija zvijezda.
Poletjela iz gnijezda, gore.
Ja želim da ta zvijezda uvijek bdije
Iznad mene.
I znam da će baš ta zvijezda sjati,
kao što nijedna do sada nije.
Adnan Selimović
