Brane Radulović, novinar iz Prnjavora, o pola vijeka karijere: “Glasovo” Zlatno pero moj je Pulicer

0
164

Počeo sam pišući izvještaje sa sportskih utakmica u Prnjavoru na listovima školskih svezaka koje sam poštom slao tadašnjem uredniku Limunu Papiću, a on ih je prekucavao i objavljivao na stranicama našeg najstarijeg dnevnog lista. Od tada je prošlo pet decenija, a “Glasovo” Zlatno pero za najboljeg sportskog novinara moj je Pulicer.

Brane Radulović, novinar iz Prnjavora, o pola vijeka karijere: “Glasovo” Zlatno pero moj je Pulicer

Milijana Latinović

Foto: D. Pozderović

PRNjAVOR – Počeo sam pišući izvještaje sa sportskih utakmica u Prnjavoru na listovima školskih svezaka koje sam poštom slao tadašnjem uredniku Limunu Papiću, a on ih je prekucavao i objavljivao na stranicama našeg najstarijeg dnevnog lista. Od tada je prošlo pet decenija, a “Glasovo” Zlatno pero za najboljeg sportskog novinara moj je Pulicer.

Tim riječima Brane Radulović iz Prnjavora počinje priču o novinarskim počecima daleke 1971. godine, kada se kao petnaestogodišnjak okitio titulom najmlađeg dopisnika najstarijeg dnevnog lista u Srpskoj i BiH. Iako već neko vrijeme nije dopisnik redakcije u kojoj je osvanuo njegov prvi tekst, “Glas” je, kako kaže, bio i ostao njegova prva ljubav.

A ljubav se rodila još u osnovnoj školi, priča Radulović. Počeo je da čita “Male novine”, “Veselu svesku”, a potom “Glas” i tadašnje “Oslobođenje”.

– Bio sam najsrećniji na svijetu kada je 30. avgusta prije 50 godina objavljen moj prvi tekst o Opštinskoj ligi Prnjavora. Ukućani su bili ponosni, ali me nisu mnogo hvalili da se ne pohasim – sa osmijehom se prisjeća Radulović.

Kao što to u životu obično biva, majčino srce je prepoznalo njegovu ljubav prema pisanju, a vidjevši da rečenice niže olovkom na istrgnutom listu sveske, majka mu je kupila prvu pisaću mašinu, popularnu “bugojanku”. Nije dugo prošlo, još jednu je dobio i od tadašnje djevojke Gospe, sa kojom je kasnije svio gnijezdo.

– Poklonila mi je mašinu, ali mi je uzela osam godina momačkog staža. Uplovili smo u bračne vode. Iako nismo stekli potomstvo, zadovoljni smo životom – priča Radulović koji je najveći dio radnog vijeka proveo u Radio Prnjavoru, gdje je dočekao i rješenje o penzionisanju. Posebno pamti olimpijsku 1984. godinu, kada je i otvorena lokalna radio-stanica. Nije mu bilo teško da pomaže i u fizičkim poslovima, nosi dasku i sve što je trebalo dok je pripremano otvaranje stanice.

– Zahvalan sam osnivaču Radio Prnjavora Nedeljku Sančaninu koji mi je mnogo pomogao. Nije bilo lako postati radijski novinar. Potrebno je pravilno sjediti i disati da bi slušaoci mogli da razumiju ono što govorimo. Nisam znao pravilno da dišem. I u vrijeme rata ostao sam na radiju i tada sam imenovan za glavnog i odgovornog urednika – prisjetio se Radulović.

Iz dana u dan potvrđivao je ljubav prema novinarstvu i sve do danas traje neraskidiva veza između nekada najmlađeg dopisnika i redakcije u kojoj je osvanuo njegov prvi tekst.

– Dan započinjem kafom i stranicama “Glasa”. Volim kafanu, tu je susret s ljudima i izvor informacija, ali ne pijem alkohol. Zato kafu i sok od jabuke mogu na litre – šaljivim glasom priča Radulović. Za mlađe kolege uvijek ima dobronamjeran savjet i spreman je da im pomogne da pronađu sebe u novinarstvu, da pišu iz ljubavi, da na vrijeme odbiju suvišne stvari i da uvijek budu u službi istine.

Poredeći novinarstvo u vrijeme njegovih početaka i ovo danas, kaže da su promjene velike. Ono na šta nikako nije mogao da se navikne jeste nova tehnologija. Za njega su papir i olovka zakon. I honorari su bili veći nego danas. Najteže je bilo izvještavati sa ratišta, a osim što je bio hroničar sportskih dešavanja u njegovoj opštini, ispratio je sve važne događaje, a jedan od onih kojih se rado prisjeća jeste i posjeta blaženopočivšeg patrijarha Pavla manastiru Stuplje.

Dobio je brojne nagrade i priznanja, kako od lokalnih institucija u Prnjavoru tako i od brojnih strukovnih sportskih saveza u Republici Srpskoj i BiH.

Radulovića u Prnjavoru cijene i poštuju kao novinara kome je objektivna i pravovremena informacija na prvom mjestu. Sa rješenjem o penziji u ruci, ali vedrog duha, poručuje da će i kao penzioner nastaviti da piše.

Vatreni navijač “Želje”

Brane Radulović priča da, iako je vatreni navijač “Želje”, u sjećanju mu je ostao i vječiti derbi Crvena zvezda – Partizan koji je gledao u Beogradu među 100.000 gledalaca. Zahvaljujući sportskom novinarstvu upoznao je neke od vrhunskih fudbalera “Želje” koji je 1972. godine bio prvak bivše Jugoslavije. Među onima koji su u dresu Željezničara nizali golove, a kojih se rado sjeća, su Rade Paprica, Blagoje Bratić, Brane Jelušić, te golman Slobodan Janjuš.

Glas Srpske

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here