Darinkine rukotvorine čuvari tradicije

0
427

Svako vrijeme ima svoje obilježje po kome je karakteristično. Tako je bilo i  sedamdesetih godina 20. vijeka, kada su stasavale generacije naših roditelja. Oni pamte vremena u kome su se cijenile neke druge vrijednosti,  kada se u domaćinstvima njegovala tradicija i kućna radinost, a stečena znanja se prenosila sa koljena na koljeno.

Iz jednog takvog domaćinstva je i naša sagovornica Darinka Popadić (70), porijeklom iz sela Štrbaca kod Prnjavora, gdje je stekla sva umijeća ručne radinosti. Iako već godinama živi u Vojvođanskom selu Buđanovci kod Rume, gdje je provela svoj radni vijek i ostvarila penziju, sve što je godinama radila sa svojih deset prstiju, naučila je u rodnom kraju.

Dara, kako je od milja zovu, ne ispušta iglu i konac iz ruku i u slobodno vrijeme veze, plete, šije i smišlja razne kreativne ideje koje sa lakoćom realizuje, jer to je, kaže odmara i čini srećnom. U njenoj riznici ručnih radova, pod konac su poslagani svi stolnjaci i svadbeni peškiri, jastučnice, gobleni, a kada bi, kaže, sav konac što je uvezla rasplela, mogla bi napraviti put od Vojvodine do Štrbaca, gdje joj je i dan danas duša najpunija.

„Živim u Vojvodini od 1983. godine. Ovdje sam provela veliki dio svog radnog vijeka, ali svoje selo Štrpce nosim u srcu i ne prođe ni jedna godina da ne posjetim rodnu kuću. U njoj sam od majke Bosiljke naučila da pletem i vezem još kad sam imala trinaest godina i evo do današnjeg dana nisam nikad prekidala sa tim“ sjeća se Dara.

U Sremu je naučila i neke nove, pomalo zaboravljene tehnike veza, na čemu je kaže, zahvalna ženama tog kraja. „Najviše sam radila svadbarske peškire i stolnjake za trpezarijske stolove, koji danas krase domove  po Njemačkoj, Holandiji, Torontu, Australiji, a neke od njih su stigli i do Tokija“.

Mnogo svojih rukotvorina je prodala, ali mnogo više ih je poklonila, kako kaže, od srca. „Nikada mi nije bilo teško da izvezem bilo kome neki poklon, specirfičan i po narudžbi i često sam to radila. Ali bi mi bilo teško kada sam nekome poklonila ručni rad i vidjela da za tu osobu taj moj trud nema vrijednost kakvu zaslužuje“ ističe Dara. Učestvovala je na brojnim bazarima, kako u Republici Srpskoj, tako i u Vojvodini i u Beogradu, gdje je često razmjenjivala iskustva sa znalcima veza.

Za Daru se može slobodno reći da je neumorna, jer su njena interesovanja  podijeljena na sva godišnja doba.

„U proljeće se bavim baštom i cvjećarstvom, preko ljeta više se baziram na ljekovito bilje, a kad dođe jesen pravim  aranžmane od suvog cvijeća, bukete, dekoracije za stolove“ priča Dara. Kad dođe zima, na redu je vez i pletenje, a vid je kaže još odlično služi.

„Upravo radim jedan peškir za svadbu. Drago mi je što primjećujem da su ručni radovi sve više traženi i da se vraćaju u modu, jer kupljene stvari nekako nemaju dušu utkanu u njihovu izradu. Ja sam mnogo sati provela sa iglom i koncem u rukama i nadam se da će tako biti i u buduće. Želim da jednog dana moji radovi budu primjer djevojkama i novim generacijama da znanje i rukotvorine ne izlaze iz mode i da će se uvijek naći način da oni opstanu. Svoje penzionerske dane želim da upotpunim stvarajući nove ručne radove – poručuje Dara. /Marijan Popadić/ prnjavorlive.info

 

 

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here