Autor: Marijan Popadić, Radio Prnjavor
Kao i svake godine, tako i ove, arhijerejski namjesnik prnjavorski, protojerej stavrofor, Duško Drinić, uputio je poruku vjerujućem narodu, povodom velikog hrišćanskog praznika, Vaskrsa.
Hristos Vaskrse!
Ovim radosnim pozdravom i ove godine dočekujemo i proslavljamo najveći hrišćanski praznik. Vaskrsenjem svojim, Gospod je na najočigledniji način pokazao ljudima da je on jedini istiniti Bog, pokazao je da je on smisao i cilj svakoga čovjeka, svakog ljudskog bića ovdje na zemlji, a to je da je čovjek stvoren za besmrtnost i život vječni, a ne za smrt.
Vaskrsenjem Hristovim, smrt, najveći neprijatelj čovjeka je pobijeđena i ljudima je otvoren i propućen put u život vječni. Ovo je praznik ljubavi i praštanja, da svi svima sve oprostimo, da pokažemo jesmo li i koliko sljedbenici Boga ljubavi i da pokažemo koliko u nama ima ljubavi Njegove. Vaskrsli Gospod hoće da se svi posvetimo miru, predanom radu, dobrim ljudskim odnosima, dobru i moralnom napretku.
Pogledajmo u svoju prošlost, u svoj rodni zavičaj, ognjište svoje i imanje svoje, koje smo naslijedili od predaka svojih. Nije li to saznanje da bez žrtve ne dolazi do te istine. Bilo je to jasno precima našim i nisu svoja imanja tako olako ostavljali kao mi danas. Očigledno je, naša istina nije tako temeljita, kao što je bila njihova.
Oni su ga umnožavali, a nisu otuđivali. Činili su to radi sebe i radi svog potomstva. Nisu ga ostavljali, nego ljubili ga, žrtvovali sebe za njega, radovali se pravom radošću. Nisu ni pomišljali da odlaze u prekookeanske zemlje ostavljajući sve dobro svoje, svu prošlost svoju, poneseni nekim boljim životom. Pjevao je Aleksa Šantić: “Grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije”.
Ognjište svoje, tu trpezu ljubavi koju Bog postavlja i pomaže nama da je stvorimo, ne napušta se lako. Treba se bojati ogrešenja prema Bogu i precima. Velika je tajna nama neshvatljiva, kako rodna kuća vuče čovjeka sebi. To je zato, jer je tu prvi put ugledao svijet, prvi vazduh udahnut, tu nas je prvo sunce ogrijalo, toplo krilo majčino primilo i zagrljaj očev se osjetio. Tu se sa nadom u pomoć Božiju sijalo, želo, kupilo, vejalo, stvarao svoj hljeb nasušni. O kako je taj hljeb svet i veliki. Kako on zasiti čovjekovo tijelo i dušu, kako je sladak. Sa naših njiva Bog nas hrani, trpezu postavlja i mio nam je bio dom naš.
Neka nam i sada mio bude, a ne da po bijelom svijetu tražimo drugi dom. Zato, vraćajmo se svojim ognjištima, to su sveta mjesta, ne samo naša i predaka naših, nego i pokoljenja naših. Zar sav uloženi trud, nadu, znoj i napor, tako lako ostavljamo i u tuđinu odlazimo?
Sa željom da budemo dostojni nasljednici svojih predaka, a da nas vaskrsli Gospod ohrabri, osnaži i da svjetlost vaskrsenja Njegovog zagrije duše naše kako bismo mogli reći da smo zaista narod Božiji.
S ovim mislima i molitvenim željama, svima vama čestitam praznik nad praznicima pozdravljajući vas najradosnijim hrišćanskim pozdravom Hristos vaskrse, Vaistinu vaskrse!
Arhijerejski namjesnik prnjavorski, protojerej stavrofor, Duško Drinić.
