“Vi, mladi novinari, morate da znate voditi bitku perom i riječima. Uz sebe uvijek morate imati istinu i voditi se mišlju da je novinarstvo jedna časna i odgovorna profesija” govorio je čika Neđo u redakciji Radio Prnjavora.
Njegovi dolasci u prostorije radija su uvijek bile nekako posebne, rekao bih čak, svečane.
Iako je godinama bio u zasluženoj penziji, naš čika Neđo s vremena na vrijeme navratio bi, kako mi to žargonski kažemo, na čašicu razgovora sa bivšim kolegama i uvijek je bio rado viđen gost.
Bilo je nečega magičnog, skoro mističnog, u tom susretu njega i radijskih odaja.
Meni je taj susret uvijek izgledao kao susret dva stara znanca. I jeste bilo tako.
Znao je naš poštovani čika Neđo da odmah na ulazu, u hodniku, stoji čiviluk, na kome bi uredno ostavljao svoj kaput i šešir, a onda je, sa osmijehom i očima punim života ulazio u redakciju.
-Gdjesu moji novinari”! Pitao bi nas to svaki put, kao da nikad nije ni otišao u penziju, kao da zapravo nikad nije ni otišao iz radija, kao da je sa nama svaki dan.
Često nas je savjetovao, kao svoju djecu, kako da se borimo u našem poslu u vremenu kad nije lako biti novinar, a podsjećao nas je i na ona, neka davna vremena, kada je on bio na čelu radija.
Bio je naš veliki prijatelj, kolega, poštovan i voljen.
Nije propustio ni jedan 6.mart. Dan osnivanja Radio Prnjavora,čiji je bio osnivač i uvijek je bio naš počasni gost.
Meni lično je bio oličenje gospodina, čovjeka koji je svojom energijom plijenio i nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Za svakoga od kolega imao je lijepu riječ.
Čast mi je što sam Vas poznavao, čast je bila raditi zajedničke emisije sa Vama i hvala za svaku mudru riječ koju ste mi uputili.
Počivajte u miru.
Novinar Radio Prnjavora, Marijan Popadić.
