Svjedoci smo mnogih tužnih i ružnih stvari koje se dešavaju prosvjetnim radnicima i radnicima u institucijama kulture, kao što je pritisak od strane roditelja i lokalnih moćnika, ističe Dragan Gnjatić, predsjednik Sindikata obrazovanja, nauke i kulture RS.
Po njegovim riječima, nekada je učitelj, nastavnik ili profesor bio izuzetno poštovan, u svakoj sredini, da li u selu ili u gradu.
“To poštovanje postoji i sada, ali mora biti puno veće i moramo na tome raditi svi zajedno”, naglašava Gnjatić u intervjuu za “Nezavisne”.
NN: Početkom sljedeće godine doći će do povećanja platnih koeficijenata od sedam do 20 odsto u odnosu na platni razred zaposlenih u obrazovanju i kulturi. Nominalno, za koliko će prosvjetarima biti povećana plata?
GNJATIĆ: Od 1. januara planirano je povećanje plata za sve zaposlene u oblasti obrazovanja, nauke i kulture, ali i za sve budžetske korisnike, i prema riječima nadležnih iz Ministarstva te drugih institucija Srpske, to povećanje trebalo bi da bude procentualno najveće za one koji imaju najmanje plate. Da ne prejudiciram, ali to bi trebalo da bude oko 70-80, odnosno do 100 KM ili koju marku više. Mi u Savezu sindikata, odnosno Sindikatu obrazovanja smo zagovarali upravo da ovi ljudi, koji imaju najmanje plate, dobiju nominalno neki dobar iznos, da bi mogli pristojnije živjeti. Moramo svi više raditi i činiti da bude bolji standard i da to povećanje bude kontinuirano i da prati troškove života. Pored toga, očekujemo i ujednačavanje platnih koeficijenata s ostalim korisnicima budžeta na svim pozicijama.
NN: Kakav je položaj zaposlenih u oblasti obrazovanja, nauke i kulture?
GNJATIĆ: Prvo bih naglasio da mi imamo i institucije koje se finansiraju iz budžeta lokalnih zajednica, a to su ustanove predškolskog vaspitanja i obrazovanja. Mi insistiramo da zajedno sa Ministarstvom prosvjete i kulture RS, odnosno Vladom RS, damo preporuku Savezu opština i gradova, odnosno lokalnim zajednicama, da i oni u okviru svojih mogućnosti poprave materijalni i socijalni status ovih ljudi koji jesu dio obrazovanja i jesu dio našeg sindikata, ali ne primaju platu iz budžeta RS. U ovom trenutku položaj prosvjetnih radnika i radnika u institucijama kulture je izuzetno težak, jer dijelimo sudbinu RS, ali nismo ujednačeni s ostalim kategorijama. Svjedoci smo mnogih tužnih i ružnih stvari koje se dešavaju prosvjetnim radnicima i radnicima u institucijama kulture, poput pritisaka od strane roditelja i lokalnih moćnika. Vidimo i da ponašanje učenika ponekad nije u skladu sa nekim normama, a položaj prosvjetnih radnika je nezahvalan jer mi od te djece moramo prije svega da napravimo dobre ljude, pa tek onda dobre stručnjake.
NN: Kako se manifestuju ti pritisci?
GNJATIĆ: Svjedoci smo raznih pritisaka koji su vrlo perfidni i dobro prikriveni. To su, hajde da kažemo, pritisci da se da bolja ocjena, da se iziđe u susret ovome ili onome… Ono što ja govorim svojim kolegama: najbolji lijek je da se učlane u Sindikat, da se jave u Sindikat, pomoći ćemo u svakom pogledu.
NN: Znači li to da danas nije jednako zahvalno biti učitelj ili nastavnik kao, recimo, prije 20 ili 30 godina?
GNJATIĆ: Evo, ja sam prije dvadesetak i nešto godina počeo da radim u prosvjeti učeći djecu. Mogu da kažem da je bilo i te kako lakše raditi. Pitajte svakog penzionera prosvjetnog radnika i reći će vam da je njegov položaj prije rata bio bolji u svakom smislu. Prosvjetni radnik – učitelj, nastavnik, profesor, bio je izuzetno poštovan u svakoj sredini, da li u selu ili u gradu. To poštovanje postoji i sada, ali mora biti puno veće i moramo na tome raditi svi zajedno.
NN: Strahuju li učitelji i nastavnici za svoju budućnost u situaciji kada se, pogotovo u ruralnim sredinama, broj učenika konstantno smanjuje?
GNJATIĆ: Svjedoci smo već nekoliko godina da je broj upisanih prvačića sve manji, kao i broj đaka u osnovnom i srednjem obrazovanju. Možemo reći da se to odnosi i na visoko obrazovanje. Naravno da prosvjetni radnici strahuju za sudbinu. Znam da u Ministarstvu prosvjete i kulture imaju podatke po predmetima o ljudima koji imaju 39, 38 ili 37 godina staža. Jednom razumnom politikom zapošljavanja, prirodnim odlivom ljudi u penziju, najbezbolnije se može riješiti ovaj mogući problem. Znamo da postoje mnoge male škole koje imaju malo đaka i odjeljenja, ali mi moramo sačuvati i te škole i te sredine. Svi ti ljudi se okupljaju oko škole i u školi i ne smijemo ih ukidati ni na koji način. Potrebno je stimulisati ljude koji odlaze u te male sredine i daju svoj veliki doprinos da te škole opstanu i da ta djeca postanu dobri ljudi. U tom kontekstu smatram da treba razmotriti politiku nagrađivanja ljudi u tim malim školama i sredinama i možda ih stimulisati i kroz platu.
