Izložba o transrodnim osobama na Balkanu

0
121
Foto: Aleksandar Crnogorac/Promo

Sa transrodnom ženom pio je kafu u centru Prištine kada joj je nepoznata osoba prišla i bez riječi je pljunula. Ostao je nijem i u šoku, ali sa još snažnijom željom da se priča o ovim ljudima što jače i dalje čuje.

Zamisao da kroz umjetnički izraz ponudi nešto više, sruši predrasude, dotakne najdublja osjećanja u čovjeku, ali i podstakne na mnoga preispitivanja fotograf Aleksandar Crnogorac uspio je da realizuje izložbom “Trans Balkan”, koju posjetioci mogu da vide do 22. februara u galeriji Doma omladine u Beogradu.

Kroz izložbu fotografija predstavljene su transrodne osobe, njihove životne priče, strahovi, iskustva i sve ono sa čime se, kako autor kaže, susreće ova marginalizovana društvena grupa. Crnogorac u razgovoru za “Blic” otkriva da nimalo nije bilo lako istraživati ovu temu, te da je na projektu radio više od dvije godine, a rezultat su 34 različite i autentične ljudske priče sa naših prostora.

– Ljude sam uglavnom pronalazio putem društvenih mreža i vjerujem da bez njih ovaj projekat ne bi bio moguć. Proces rada je bio takav da sam prvo morao detaljno da se upoznam sa svim onim sa čim se transrodna zajednica danas suočava. Prije svega sa njihovim položajem u društvu, nakon čega sam počeo da istražujem razne sredine širom Balkana. Zatim sam počeo da tražim ljude koji o tome mogu da svjedoče. Nije bilo lako, pogotovo kada su bile u pitanju osobe koje žive u drugim dijelovima našeg regiona, jer takav angažman podrazumijeva i veće finansijske potrebe, ali uz ozbiljnu dozu upornosti i strasti, kockice su počele da se sklapaju – objašnjava autor.

Kako kaže, ne voli da izdvaja nijednu osobu, jer ne želi da umanji ničiju životnu priču ili njihov doprinos ovom projektu. No, priznaje da su ga posebno dotakle priče starijih transrodnih osoba koje žive u ruralnim sredinama.

– Fotografisao sam jednu stariju gospođu koja živi nadomak Bijeljine, i sada ima 80 i kusur godina. Njen put i njena borba su me dotakli na način na koji skoro nijedna druga priča nije. Ta gospođa se 1995. nakon promjene pola vratila u svoje rodno mjesto i okruženje ju je u potpunosti odbacilo. Pričala mi je da joj se u periodu od tri godine nakon operacije niko nije ni obraćao. Niko joj nije rekao ni dobar dan, a kamoli pružio neku toplu riječ ili bilo koji drugi vid ljudske topline ili privrženosti – kaže Crnogorac.

Tešku priču koja se ne zaboravlja nosi i transrodna žena sa Kosova.

– Ona je izložena tolikoj mržnji i maltretiranju, da sam i sam bio prisutan kada nam je na ulicama Prištine dok smo sjedili i pili kafu prišao muškarac, i bez i jedna jedine izgovorene riječi pljunuo na nju. Ja sam ostao nem i u totalnom fizičkom i mentalnom šoku par minuta, dok ona sama nije djelovala pretjerano uzbuđeno. Bilo je više nego očigledno da ovo nije bio prvi put da joj se tako nešto desilo u centru svoga grada. Pred očima mnogih koji su oko nas sjedili i prolazili i, najbitnije, ostali nijemi na ono sto se i pred njihovim očima dogodilo – prisjeća se fotograf potresne scene.

Upravo zbog svega onoga što je vidio, osjetio i doživio kroz upoznavanje transrodnih osoba i rada na pripremi izložbe, autor poručuje da mu je želja da posjetioci dođu otvorenog uma i srca, jer je to jedino što im je potrebno, ali i neophodno za razumijevanje onoga što je želio da predstavi javnosti.

– Jedino što sam želio da postignem jeste da približim ovu malu i izolovanu zajednicu prosječnom građaninu koji nema baš nikakve informacije o njoj, a i ako ima, onda su to uglavnom predrasude. Vjerujem da pristup koji sam primijenio, odnosno pružajući posmatraču direktan pristup ne samo portretima ovih ljudi, već i njihovim životnim pričama, kroz tekst koji je izložen pored svake fotografije, može da postigne željeni efekat dubljeg upoznavanja i generalnog informisanja o transrodnim osobama – smatra Crnogorac.

Brakovi u Sandžaku

– Volio bih da se nakon ove teme pozabavim jednom temom u Sandžaku. Želim da privedem kraju projekat koji se bavi starim, skoro izumrlim običajima vezanim za sklapanje brakova na toj teritoriji. Međutim, kako je priroda dokumentarne fotografije dosta složena, često radim na više od jednog projekta u isto vrijeme. Često se moja interesovanja i istraživanja prepliću i u zavisnosti od finansijskih i logističkih mogućnosti se upuštam u realizaciju samog projekta – kaže Crnogorac.

Ovdje još nije zavladao kapitalizam

Iako je poreklom s ovih prostora i danas živi na relaciji Milano–Beograd, Crnogorac je veliko iskustvo stekao širom Evrope, ali i Amerike, gdje je imao priliku da se školuje. Od tinejdžerskih dana okupiran je fotografijom, a kada je sa 20 godina odlučio da mu to postane i profesija, shvatio je da se od umjetnosti nigdje ne živi lako. No, bez obzira na sve što su mu donijela putovanja i život u različitim metropolama, za njega Beograd ima posebnu draž.

– Prija mi Beograd i činjenica da kod nas još uvijek postoji neka živa i autentična energija, jer ovdje nije još uvijek zavladao 100 odsto kapitalizam i globalizam meni pruža svakodnevnu inspiraciju. Ljudi su i dalje nekako svoji, dok je na Zapadu odavno sve to postalo mnogo drugačije – zaključuje Crnogorac.

(Blic)

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here