Na „Korak“ od visokogorstva, a biće ih „više“ i više (FOTO)

0
769

Šta napisati za današnju akciju, a nešto ne zaboraviti, kad se toliko toga desilo i šteta bi bilo ispustiti. Treća akcija Omladinske sekcije planinarskog društva ,,Korak više” Prnjavor. Vrijeme je možda za samo mali, mali pogled unazad.

Poslije rada na upoznavanju planinarenja, Ljubića kao prve akcije i prelaza preko ,,kućnog praga” koji se treba prvo uraditi, slijedila je akcija ,,Park iz doba jure” ili vodopadi Skakavac. E ta druga akcija bi izvedena po teškom terenu, klizavom, blatnjavom, mokrom, sa pomalo sparnim vazduhom, te je s te strane možda bila teža. Brzo su učili i usvojena znanja primjenjivali uspješno u praksi.

Gledajući kako se omladinci ponašaju odabra se, pored još altenativnih planina između 1300 i 1800 mnv, da se ide na korak od visokogostva, a to je penjanje vrhova preko 2000 mnv. Vidi se na samom početku da želja postoji, kondicija dolazi brzo, mladost sve može da izgura. Tako pade odluka za Vlašić, malo dalje od ,,drugog leta” omladinskog, a dovoljno blizu da se sve odradi kako treba.

Opet se skupi ta silna mladost i ukupno 49 planinara krenu na akciju. Omladinci Adrijana Janjić i Đorđe Garić su već bili nekoliko puta na toj planini, te im danas pripade zadatak da budu vodiči te povelike grupe, da paze na tempo penjanja, raspored pauza, vrijeme odmora i sve ostalo što vodiči treba da rade na akciji. I tako pod ,,pritiskom“ mase držaše se svo vrijeme mladi vodiči kako treba.

Ukratko odradiše ODLIČAN posao za prvi povjeren im zadatak, a ići će malo i na ,,zaslužen odmor”, da i oni mogu uživati u visinama planinskim i u opuštenom druženju sa vršnjacima svojim. Ovaj put akcija bi podržana od ,,omladinki” iz vrtića ,,Naša radost” i sve nas paziše kao svoju djecu.

Pisati, a ne pomenuti naše male planinarske pjetliće ne bi bilo fer. VELIKI su to PLANINARI, malo paženi od ostalih, ali za braću Filipa ( 11 god.) i Mateja ( 8 god.) Kojića , te Jovana Garića ( 7 god.) ovo današnje planinarenje od oko 16 km bi izgleda tek malo duža šetnja.

Polazna tačka je bila od planinarskog doma na Galici, gdje se i završila akcija na kraju, pa preko planinarskog doma na Devećanina, dalje put vrha Paljenik na 1933mnv, posjeta Paklarskim stijenama i nazad za njih ne bi teško i vidi se da im ,leži” planina.
Kod planinarskog doma ,,Devećani” dočeka nas grupa planinara koja je ranije malo krenula na uspon, bliže im je doći, a po godinama spadaju u planinarske seniore oho ho. Započe se razgovor otprilike sledeće sadržine kad vidješe naše pjetliće da penju planinu i imaju namjeru i popeti je.
– ,, Pozdrav, vedro, odakle ste“?
– ,,Iz Prnjavora dolazimo, PD Korak više” – odgovaramo.
– ,,Ima vas puno, svaka čast, neka mlada ekipa“.
– ,,Ovo je Omadinska sekcija samo”.
Vidi se da im nešto nije baš najjasnije, kao u fazonu: ,,Koliko ima tek odraslih kad je omladine ovoliko“?!
Vidješe i naše razdragane pjetliće i pitaju:
– ,,Jel vi to njih nosite odozdo“?
– ,,Ne zašto bi nosili“?

– ,,Pa ima vas puno pa onako na smjenu“?
– ,,Nema potrebe, znamo da mogu sami gurati uzbrdo, prošli su već neke uspone bez napora, a ne bi ih ni vodili da ne mogu planinariti sami“.
– ,,E kad ovo vidiš, onda planinarenje ima budućnost“, ote se onako iz srca i duše.
Poželiše nam svu sreću ovog svijeta, mahnuše rukom i odoše svojim putem dalje.

Na daljem našem putu, hod pjetlića je otprilike ovakav bio. Gdje Kojići skoče, Jovan poskoči, Gdje neko od njih otrči, drugi dotrči. Gledaš i pomalo se diviš kako idu kao da zemlju ne dodiruju. Čas su na početku kolone, čas na kraju iste. ,,Kondori mali“ naši, planinare kao da ih je Maglić klesao, a Dinara brusila.

Ostalo je izgledalo nekako ovako.
Tog dana 07. juna 2020. godine moralo se malo ranije ustati, da se krene već u 05:00h ujutro. Izlazak sunca, te velike ,,rumene lopte” bi pravi pozdrav za sve učesnike akcije. Brzo se stiglo na polaznu tačku i pored pauze koja se obavezno pravi jer Nešo ,,drajver” pravi je znalac svog posla.
Krenu se u 08:20h na uspon. Sa Galice se vide i dvije prolazne tačke, dom Devećani i sam vrh Paljenik. Pogled gore, na suncem okupane vrhove Vlašića samo dodatno daju ,,vjetra tabanima“ i krenu kolona nošena energijom mladosti i sad već složna, jaka i prilično ,,upenjana”.

Prvih sat vremena je uspon malo teži, savladava se pola ukupne visinske razlike za taj dan, a sve to ide za sat vremena. Vodiči paze da je grupa kompaktna kao treba da bude i kraće pauze prave za sabiranje grupe kao iskusni vodiči. Ne pada im teško, jer dosta je iskustva iza njih, ali vršnjake treba lijepo voditi tako da i pored malo umora to bude još jedan divan dan na planini.

Za nešto više od sata izlazi se na 1716 mnv i planinarski dom Devećani, odakle pogled puca na sve stane i po sunčanom danu vide se planinski vrhovi mnogih planina. Gledaju, odmaraju, pričaju, pogledi sve upijaju i vidi se sreća na njihovim licima. Lijepa je to nagrada i motiv za budući rad. Nazire se tu dobra planinarska ekipa. Lijepo je na Devećanima, a Paljenik čeka dolazak. Nije lijepo baš kasniti u ,,goste“ i malo osvježena ekipa krenu naprijed.

Sad je to prava šetnja po planini koja je u ove proljetne dane puna šarenila i boja koje priroda daje. Jačina boja još više dolazi do izražaja kad je sve obasjano suncem. Lagan vjetar dobro dođe jer temperatura brzo raste, a planinsko sunce o čas posla zarumeni naše mlade planinare. Bar neka lekcija je i to da nije isto gore i dole sunčati se. Ovo planinsko sunce brže ,,prlji”.

Lagano uz par kraćih pauza da se može nagledati ljepote, izlazi se na vrh Paljenik 1933 mnv, samo par koraka od ,,visokogostva“ koji ih dočeka gostoljubivo, miran i tih, pruži im polustano uživanje u pogledu sa njega.

Nisu umorni, bar se ne vidi to, hoće još malo planinskog ugođaja i još nešto da se vidi, a jedno od najboljih mjesta za to su ,,stijene”.

Čavrljaju, idu, druže se , vrh je popet, sad ide ,,šetnja zadovoljstva“. Na stijenama je atraktivno, ali se mora i dobro paziti jer strma strana od par stotina metara nije baš za eksperimentisanje. Škljoca aparat, škljoca telefon, škljoca selfi kako nije do tada. Bi opet lijepo.
Put dalje vodi uz stijene i grebenom sa atraktivnim pogledom na dolinu, odakle se ekipa vraća na dom Devećani, mala pauza za obaviti šta treba, sabrati se i onda niza stranu, koja se ujutro penjala sat vremena sada se savladava za dvadesetak minuta. Još jedan ugođaj čeka na vidikovcu na Galici.

Kad se već tu na kraju puta valja i to vidjeti. Pogled na dolinu ispod je lijep i pitaju: ,,Jel se uvijek ovako nešto lijepo vidi kad se ide, samo drugačije“?
E to se mora malo ,,istraživati”, a hoćemo sigurno. Šaren je ovaj svijet. Tako to bi danas. Nešo upali ,,mašinu“ i ,na vrijeme se krenu nazad. Tokom pauze neko od njih upita: ,,Bi li mogli dva puta sedmično ovako negdje ići“?. S tim su sve rekli, nema dalje.
Bi i ovaj put odlično, istakeše kandidaturu za više vrhove, a zašto im to i ne pružiti uskoro, da na skoro samim počecima planinarenja ne odu na visoke gore. Ko to zna gdje je njihova granica.

Odlična je omladina bila, a sada je vrijeme malog odmora za njih, dok ovi seniori koji ih ,,smaraju i zanovjetaju” ne završe i usavrše neke nove vještine i znanja, ide se opet dalje i jače. Obuke, znanja i vještine nikad dosta, jer na planini je uvijek malo drugačije.

Vedro.

Tekst: Aleksandar Garić
Fotografija: Adrijana Janjić, Jovana Topić, Dejan Krajišnik

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here