Uroš nije obično dijete. On je dječak koji voli leptire, omiljeni mu je žuti maslačak i sa mamom stvara čokoladnu bajku u kojoj živi svoj slatki svijet.
Odmila zvan Uki, Uroš Živković iz Potočana, kod Prnjavora, osmogodišnjak je koji nije običan baš iz razloga što je prevazišao sve barijere koje su se našle pred njim. Sve prognoze ljekara od rođenja da će ostati u kolicima i biti kao biljka Uroš je bacio pod noge – danas trči, skače i igra se, a najviše uživa u pravljenju čokoladica sa mamom Tanjom, stvarajući “Ukijevu čokoladnu bajku”.
Ova čokoladna bajka počela je 2016. godine kao radna terapija za malog Uroša, koji ima poteškoće u razvoju jer je rođen sa izuzetno rijetkim i ljekarima malo poznatim De Gručijevim sindromom, kojeg su nosioci tek nekoliko ljudi u svijetu.
Uroša i njegovu mamu sam posjetila u njihovom domu, a već na pragu me je pored mirisa kolača i čokolade dočekala radosna vijest.
“Uki je dobio poziv za učešće na modnoj reviji “Prva mala dama i džentlmen Srbije” u Beogradu. Velika je stvar biti pozvan kao jedini iz Republike Srpske i jedini je sa poteškoćama u razvoju, ovo je savršen čin jednog organizatora gdje su ga svrstali u potpuno ravnopravnu grupu”, rekla je mama Tanja.
“Prva mala dama i džentlmen Srbije” je projekat Udruženja građana “Dete u srcu iz Kraljeva”, koji pored prirodne dječje ljepote, talenta i ostalih pravih vrijednosti koje djeca posjeduju, predstavlja i ljepotu i bogatstvo krajeva iz kojih djeca dolaze.
Dok smo razgovarale, Uroš se igrao i po posebnom sistemu je slagao igračke koje su bile pretežno suđe i predmeti za kuhinju, jer u tome najviše i uživa.
Nakon što je sve igračke povadio iz korpe, uredno ih je tako i vratio u nju, te zatim prionuo na ono što ga najviše čini srećnim, a to je vađenje čokoladica iz kalupa.
Uroš najviše voli čokoladice u obliku anđela, no ovaj put su to bile sovice, koje je uredno po posebnom redoslijedu slagao na tanjir.
Pitala sam ga da uzmem jednu, jer prekrasnom mirisu čokolade koji se proširio prostorijom je teško odoljeti. Nasmijao mi se i odobrio da uzmem jednu, pored toga što je to bila najukusnija čokoladica koju sam probala, dobila sam i najveći osmijeh od Uroša, koji je bio srećan što sam uživala u ukisima njegove čokoladne bajke.
Uroš je sa 18 mjeseci propuzao na laktovima. Sa osam mjeseci je imao četiri kilograma i 250 grama, pet mjeseci nije ni grama dobio na težini. Niko mu nije davao šansu da će preživjeti. Doktori su mu davali prognoze da će, ako i preživi, u najboljem slučaju biti kao biljka i ta predviđanja je Uroš porušio.
“Dok je još bio mali, doktori su mi rekli da mu moram vježbati prste. U početku smo koristili plastelin, a imala sam i problem da ne želi da ide iz kuhinje i onda sam se dosjetila sasvim slučajno čokolade. Mi, kada odemo u restoran i dok se okrenemo, Uroš je već u kuhinji. Kada smo kod nekog u gostima, Uki ode u kuhinju i ostavu i sve to lijepo presloži”, ispričala je Tanja.
Kako dodaje, kada su krenuli u ovu priču, to je bila radna terapija i igrom slučaja su izabrali čokoladu, na početku je sve pucalo i raspadalo se, no danas stvaraju čuda.
Pored ljubavi prema čokoladi, Uroš ide u školu u JU Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost” u Derventi, igra u folklornom društvu “Pronija” u Prnjavoru i ide u školu sporta “Sunce” za djecu sa poteškoćama u razvoju u Banjaluci. Pored toga crta i uživa u čarima prirode.
“Uroš živi u skladu s prirodom, njegov zaštitni znak su leptiri. A obožava i žuti maslačak. Voli i ruže, prošle godine je cijelo dvorište posipao laticama ruža. Ove godine je to radio sa lišćem”, priča mama o neobičnoj energiji kojom Uroš zrači.
Uki ne čuje i ne govori, ljekari su govorili da je oštećenje sluha 100 odsto, no na posljednjem mjerenju i to se promijenilo. Za sve ovo je zaslužna njegova porodica, koja mu je predana do posljednjeg atoma.
“Bilo je poteškoća prilikom upisa u školu, ali smo uspjeli. Sistem je još prilično neprilagodljiv”, priča Tanja, no i pored svih poteškoća s kojima se bori, jedna je od najpozitivnijh osoba koje sam srela.
Uroš danas koristi BAHA aparatić i pomoću njega čuje preko kosti. On košta i, naravno, to je još jedan od izdataka s kojima se susreću svakodnevno.
“Aparatić smo mu stavili prije 10 dana i tada se rasplakao jer mu je bilo sve neobično. Sada se polako navikava. Od ponedjeljka počinje da ide kod logopeda pa ćemo da vidimo”, priča mama Tanja.
Ovog puta je mama bila njegov glas, a dogovor je ostao da ćemo ponovo da napravimo razgovor za dvije godine te da ću tada da pričam sa Urošem. S obzirom na to da je porušio sve prognoze doktora, nadamo se da će i ovu barijeru da prevaziđe u nekom narednom periodu. Jer kako njegova mama kaže, Uroš tačno zna šta želi i šta ne želi u svom svijetu koji on još gleda kroz ružičaste naočare.
