Kada u obzir uzmemo i televizijske i filmske adaptacije, dobijemo deset verzija “Malih žena” (Little Women); dvije samo u proteklih godinu dana. Ova posljednja, iz 2019. godine, a u režiji Grete Gervig (Greta Gerwig) sigurno zaslužuje pažnju. Dva su primarna razloga za to.
Prvi, jer nam je Greta u svom drugom režiserskom poduhvatu (prvi je bio “Lady Bird”) dala najorignalniju interpretaciju “Malih žena” Luise Mej Alkot (Louisa May Alcott), američkog romana objavljenog 1868. godine. U svojoj interpretaciji Greta nije samo adaptirala tekst za potrebe filma, nego je adaptirala i prilagodila sam roman mijenjajući njegov kontekst kako bi se približila duhu savremenog doba. To je ujedno i drugi razlog.
Dakle, struktura pričanja priče i njena savremenost su ono što nam prethodne verzije nisu uspjele ponuditi, ne na ovakav način. Svi oni koji su čitali knjigu ili gledali ranije verzije znaju da se priča priča hronološki, linearno, međutim, u Gretinoj verziji poigravanje sa linearnošću i vremenom stvorilo je jedan novi utisak, udišući svježinu u prežvakani i dobro poznati narativ.
Neko će reći da nije bilo potrebe za novim “Malim ženama”, pogotovo jer smo ih imali već devet, pa ipak, inovativnost koju je Greta ovdje pokazala pobija takvu tezu jer, kao i uvijek, poenta nije samo ispričati priču nego radije način na koji će priča biti ispričana.
Sa druge strane, takvim pristupom Greta je istovremeno ostala vjerna suštini “Malih žena”, romanu koji jeste feministička priča do srži, pretvarajući ga u bezvremeni tekst koji, kako se ispostavlja, i te kako pripada 21. vijeku, što je veliko prizanje Luizi Mej Alkot, književnici koja je imala tako duboka i široka shvatanja utoliko da ovaj roman, u rukama dobrog reditelja, i danas ostaje i te kako aktuelan.
S nekoliko manjih zamjerki (od kojih je najveća ona koja se tiče godina Ejmi Marč (Florence Pugh)), u pitanju je svježe, romantično, moderno djelo koje će, rame uz rame s Cukorovom (George Cukor), ostati prepoznato kao jedna od najboljih interpretacija “Malih žena”.
Ocjena: 5/5
