POTOMCI SU NAŠ PONOS: Supružnici Pejaković iz Prnjavora obilježili decenije skladnog zajedničkog života

0
425
Slavljenici sa svojim potomcima

Milena i Milenko Pejaković u ljubavi i razumijevanju proslavili 60 godina braka. U braku su dobili tri kćerke Ljubicu, Slavicu i Zoricu, koje su Mileni i Milenku izrodile petoro unučadi, od kojih danas imaju i šestoro praunučadi.

Kada ih upitate šta je recept za dug i uspšješan brak, Milena i Milenko Pejaković iz Prnjavora saglasiće se da su na prvom mjestu sloga i razumijevanje. Za svoju tvrdnju imaju i dokaz, a to je 60 godina braka, provedenih zajedno u dobru i zlu.

U braku su dobili tri kćerke, Ljubicu, Slavicu i Zoricu, koje su Mileni i Milenku izrodile petoro unučadi, Vedrana, Maju, Emu, Sergeja i Aleksandra, od kojih danas imaju i šestoro praunučadi Konstantina, Sofiju, Dimitrija, Đurđa, Damjana i Vukašina. Za sve generacije potomaka kažu da su njihov istinski ponos.

Njihova priča je počela u Donjim Vijačanima, u jesen 1959. godine. Milenko, tada kao mlad momak za ženidbu, bio je želja mnogih djevojaka u ovom kraju, jer je bio čestit, kućanik i domaćin, ali mu je, kako kaže, zbog svoje ljepote, za oko zapala baš Milena.

„To je bilo pred armiju. Tada se služilo tri godine. Bojao sam se da me tako lijepa neće htjeti čekati, a i mislio sam da ću se ja možda promijeniti u vojsci, pa neću htjeti nju, zbog čega bi sigurno poslije žalio. Zato sam odlučio da ispunim i očevu želju i da se što prije oženim“, sjeća se Milenko.

Milenko i Milena iz mladih dana

Milena, u to vrijeme Radošević, znala je Milenka iz škole, a najviše joj se svidjelo to što je bio vrijedan.

„Kada su gradili put u Vijačanima, Milenko je u kolicima vozio pijesak. Kad je on to istovarao, činilo mi se da sve pršti od snage i brzine. Tad sam znala da je on čovjek za mene“, kaže Milena, dodajući da je šest decenija prošlo za čas, uvijek u nadi da novi dani donose i novu radost.

Kada je Milena došla u Pejakoviće, Milenko je imao sedmoro braće i sestara, od kojih je najmlađi brat imao tek tri i po godine. Porodica je bila bogata, što se u to vrijeme mjerilo količinom zemlje, a Pejakovići su imali više od 150 dunuma.

„Imali su puno stoke i posla je bilo preko glave. Nije bilo struje, voda se nosila na leđima, svi smo bili u jednoj sobici, a najteže je bilo što smo daleko od škole. Kad je došao iz armije, Milenko je našao posao, u Novom Sadu, na željeznici, gdje je ostao 37 godina, do penzionisanja 2000. godine“, kazala je Milena.

Priča da su na imanju ostali devet i po godina, nakon čega su donijeli odluku da se presele u Prnjavor, na Vijaku gdje su kupili komad zemlje.

„Napravili smo kućicu koja je imala dvoja vrata i jedan prozor, ali je bila naša i sad kad se sjetim, to su bila tako lijepa vremena. Ja sam se 1. juna 1970. godine zaposlila u „Kožari“ i bilo je dana kad sam odrađivala sve tri smjene u jednom danu i ništa mi nije bilo teško, jer sam bila tako srećna što radim za svoju djecu i svoju porodicu“, kaže Milena.

Iz ulice Bože Tatarevića, Milena i Milenko se 1982. godine konačno sele u Ulicu Mirka Bijelića, gdje su napravili kuću o kakvoj su sanjali još na igrankama u Vijačanima, kada su bili samo momak i djevojka.

Ta kuća postala je drugi dom mnogobrojnoj djeci iz obje familije. Ko god je iz Vijačana krenuo u Prnjavor u školu, stanovao je kod Milene i Milenka. Milena je o svima brinula kao o svojoj djeci i to ne samo da je brinula da ih sve opere i nahrani, nego se trudila da svi budu dobri đaci i da od svih napravi čestite ljude. Sad je mnogi smatraju drugom majkom i gotovo da nema vikenda da joj neko od te djece ne dođe.

Milena i Milenko tvrde da su se u životu najviše namučili dok su školovali djecu, jer su sve tri kćerke završile srednje škole u Banjaluci, Ljubica Upravnu, Slavica Medicinsku, a Zorica Građevinsku, nakon čega su upisale fakultete.

Najlakše im je, kažu, sada kada su zaradili penzije, a zdravlje ih još dobro služi, ali i dalje rade, siju i održavaju baštu, jer bez posla ne mogu.

Milena se sa Milenkom uvijek dobro slagala, svađe gotovo da i ne pamti, osim jedne, kada je sa 80 godina, bez njenog znanja, kupio motor.

„Uđem u garažu, kad tamo nešto rogato, pokriveno ceradom. Kad sam otkrila vidim motor. Pitam Milenka, kakav je ono motor, a on se pravda kako mi nije smio reći jer je znao da bi se naljutila“, priča Milena i dodaje da se zalud ljutila, jer Milenko je motor kupio, a još na njega nije sjeo.

Milenko navodi da je Milena uvijek bila blage naravi, mirna, da ga je slušala i opraštala mu kad nešto pogriješi. A imala mu je šta praštati, jer se, kako kaže, znao našaliti na način koji se njoj nije dopadao.

„Tako sam ju jednom poveo u Novi Sad, kod mene na posao. U vozu je bila velika gužva, pa smo neko vrijeme stajali u hodniku. Neki mladić nam je prišao i pitao me da li znam ko je ta žena pored mene, jer mu se mnogo dopala. Ja sam rekao da ne znam i da joj slobodno priđe. Jedva je ona njega ubijedila da je udana za mene i da ju on ne interesuje“, sjeća se Milenko.

Milena govori da se s Milenkom uvijek u svemu slagala, a da je takav odnos gradila i sa svojim kćerkama.

„Mi se i danas isto tako slažemo. Unici me često pitaju kako nas dvoje uvijek imamo o čemu da pričamo, a ja im kažem da je na taj način sve lakše“, napominje Milena.

Ona i Milenko su sagradili tri kuće, školovali i svoju i tuđu djecu i nisu mogli da jedno drugom poklanjaju toliko pažnje koliko se danas među supružnicima podrazumijeva.

„Milenko je jednom pokušao da bude pažljiv. Za osmi mart mi je kupio lopatu za snijeg kakva mi je trebala, jer sam uglavnom ja čistila snijeg, zato što je on bio na poslu. Poslije toga sam mu rekla da više ne pokušava s tom pažnjom“, u šali kaže Milena.

Mileni i Milenku najteže je bilo kad im je prije deset godina umrla najstarija kćerka Ljubica, ali tješi ih što im je rodila dvoje unučadi, Vedrana i Maju, koji su babu i djeda obradovali sa šestoro praunučadi, od kojih je troje sa njima, u istom dvorištu.

Slavljenička torta nije izostala

Kćerka Slavica sa porodicom živi u Kanadi, dok je Zorica sa mužem i sinom u Srbiji, ali se svi redovno okupljaju po nekoliko puta godišnje.

„Mi smo rodili tri kćeri, a nakon njihovih udaja dobili zetove Đurđa, Mihajla i Dragana, koji su nam kao sinovi“, rekla je Milena.

Slavlje povodom 60 godina braka organizovala je kćerka Zorica. Sve je bilo veselo, kao što je uvijek kod Pejakovića, a svi gosti su znatiželjno pitali Milenka sjeća li se gdje je prvi put poljubio Milenu. On je, šaljivo kako to samo on zna, odgovorio „u obraz“.

/Naš zavičaj –  S. M./

Crkveno vjenčanje

Milenin i Milenkov unuk Vedran nagovorio je babu i djeda da se 2015. godine crkveno vjenčaju, jer su do tada bili samo upisani kod matičara. Vjenčali su se u Hramu Svetog Georgija, a iako je mlada bila bez vjenčanice i mladoženja potpuno sijed, bilo je to slavlje o kojem se dugo pričalo.

Slikanje za nadgrobni spomenik

Kada su Milena i Milenko slavili 60 godina braka, svi gosti su htjeli da se slikaju sa slavljenicima. Fotografiju za uspomenu su htjeli i zet i kumovi, unuci i praunuci. Milena je ipak htjela jednu sliku samo s Milenkom.
„Treba nam jedna slika na kojoj smo ovako sređeni da imamo za spomenik“, našalila se Milena.

Bašta i kuvanje

Milena i Milenko su ravnopravni u svakom poslu, takvi su bili u mladosti, a takvi su i danas.
„Baba voli da radi u bašti, njoj je bašta sve. A ja znam da kuvam i volim to. Naučio sam da spremam svakakva jela dok sam radio na željeznici, jer nismo imali kuhinju, a ja nisam mogao bez domaće hrane. Tako da nam često kuvam ručak i nikad ne ostavljam prljavo suđe iza sebe“, rekao je Milenko.

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here