Priče o divovima oduvijek su prisutne u ljudskoj mašti i legendama. Međutim, mnogi vjeruju da su oni zaista i postojali.

Početkom 2005. godine grupa ruskih naučnika organizovala je naučno-istraživačku ekspediciju u području Bliskog i Srednjeg istoka. Posjetivši mnoge interesantne arheološke lokalitete u Egiptu, Libanu i Siriji, ruski naučnici pokušali su da otkriju neke od najvećih misterija ljudske civilizacije. Iako do kraja nisu uspjeli da materijalnim dokazima potvrde svoje naučne teze o najstarijoj prošlosti ljudskog roda, istraživanja su dovela do senzacionalnih nagovještaja.

Istraživači su otkrili prastare grobnice divovskih ljudi o kojima govore stara predanja i biblijske legende. Ono što bi moglo da se uzme kao materijalna potvrda je otkriće gigantskih otisaka ljudskih stopala koje su članovi ekspedicije otkrili i snimili u Siriji. Na konferenciji za štampu organizovanoj po povratak u Moskvu, kako prenosi Sandžakonlajn, nastao je intervju sa profesorom Ernstom Muldaševim.

Mnoge antičke legende, mitovi, predanja i epovi pripovijedaju o divovima, jednookim kiklopima i snažnim titanima. Zašto u prošlosti nikada nije pronađen nijedan materijalni dokaz, niti kostur za koji bi se moglo da se tvrdi da je pripadao praistorijskim džinovima?

– Praistorijski džinovi možda nisu sahranjivali svoje mrtve na način na koji mi to danas radimo. Različiti narodi i plemenske zajednice na našoj planeti i danas sahranjuju mrtve na različit način. U Indiji je običaj da se mrtvi zapale, a pepeo baci u rijeku. Tibetanci i dan – danas praktikuju “nebesku sahranu”, tijela svojih mrtvih, uključujući i kosti, komadaju i tucaju, ostavljaju na visokim stijenama da bi ih pojeli lešinari. Pripadnici nekih plemena u Papui Novoj Gvineji sve do sredine prošlog vijeka jeli su svoje mrtve. Meni se čini da su ljudi iz prastarih vremena, koji su pripadali plemenima gorostasa, mrtva tijela svojih sunarodnika stavljali u specijalne sarkofage u kojima su tijela – na neki čudan i neobjašnjiv način – dematerijalizirana i pretvarana u neku vrstu energentskih kapi koje su se koristile u različite svrhe.

– Vratimo se Vašim dugogodišnjim istraživanjima. Da li ste ikada pronašli ijedan trag o postojanju džinova na našoj planeti? Možda neku džinovsku kost ili lobanju?!

– Ne, nisam. Ali pronašli smo grobnicu za koju bi moglo da se ispostavi da je pripadala toj neobičnoj rasi ljudi.

Možete li detaljnije da objasnite tu tvrdnju?

– Grobnica Avelja, drugog sina Adama i Eve, je najpoznatija i najsignifikantnija grobnica. Otkrivena je u neposrednoj blizini Damaska. Veliki broj hodočasnika iz cijelog svijeta ide tamo kako bi iskazala poštovanje. Druzi, članovi religiozne hrišćanske sekte, su čuvali grobnicu posljednjih 300 godina. Oni govore sirijsku varijantu armejskog jezika, kojim se govorilo u prastarim vremenima. To je jezik kojim još govore pripadnici “istočne crkve”. Tim jezikom se služio i Isus Hrist. Nadgrobni kamen na Aveljovoj grobnici je zaista impresivan. To je granitna struktura oko šest metara duga i 1.8 metara široka. Na bočnim stranama grobnice nalaze se neveliki otvori iz kojih, ako se približite, možete da osjetite čudan miris.

Da li je u novije vrijeme iko pokušao da otvori grobnicu i prouči njen sadržaj?

– Muslimani nikada neće dozvoliti nikome da otvori grobnicu. Na to bi se gledalo kao na skrnavljenje grobnice.

Spomenuli ste nekoliko grobnica divovskih razmjera za koje tvrdite da je otkrila vaša ekspedicija?

– Da, jesam. Dugo istraživanje se završilo otkrivanjem nekoliko ogromnih grobnica u blizini starog sirijskog grada Alepa. Grobnice se smatraju muslimanskim svetim mjestima i hrišćanima nije dozvoljen pristup. Međutim, od nekih stanovnika Alepa saznali smo da su neke grobnice oštetili pripadnici muslimanskih radikala. Neke su, navodno, buldožerima pregazili. Mi smo od zvaničnih sirijskih instucija tražili dozvolu da bismo počeli sa iskopavanjima, ali dozvolu nikada nismo dobili. Ali zahvaljujući jednom profesoru iz Alepa uspjeli smo da lociramo jednu od džinovskih grobnica. Nalazi se na vrhu brda, dvadesetak kilometara od uništenog groblja. Lokalno stanovništvo od najstarijih vremena mjesto naziva “grobnicom 7.5 metara dugog muškarca”. Div se navodno zvao Muhamad Ataul, ili Muhamad Veliki. Najstarija predanja govore da je div poticao iz Jemena i da je za života ljudima pomagao kao iscjelitelj. Bio je neobična osoba, koja je bila upućena u mnoga tajna magijska znanja i vještine, a govorio je starim arapskim jezikom. Njegov život se završio tragično, ubijen je i sahranjen na lokaciji, dvadesetak kilometara od Alepa.

Da li uistinu vjerujete da su gigantski ljudi bili zakopani u grobnice koje pominjete?

– Na to pitanje danas niko ne može sa sigurnošću da odgovori. Tako će biti sve dok se grobnice ne otvore i ne nađu posmrtni ostaci. Nažalost, sirijske vlasti još nisu spremne da udovolje naučnicima i izdaju im neophodne dozvole za otvaranje grobnica. Ali, i bez toga, postoje brojni podaci koji ukazuju da su zaista na zemlji u prošlosti živjeli divovi. I to ne tako davno. Na primjer, u Aziji, možete naći veoma detaljan opis Bude. Jedna od knjiga nosi naziv ”60 pojedinosti i 32 karakteristike Bude”. Ona kaže da je Buda bio veoma visok, da je imao membranozne prste na rukama i nogama i da je imao 40 zuba.

Te karakteristike se slažu se sa osobinama rase ljudi prethodnih generacija, npr. ljudi koji su nazivani Aranteansima… Zašto smo mi u prošlosti, po svaku cijenu, opovrgavali legende o postojanju divova i titana?!… Zašto džinovske otiske stopala u Ein Daru ne bismo smatrali autentičnim dokazom o njihovom postojanju?!… Ili, zašto ne bismo grobnice u Siriji smatrali istinskim dokazom o postojanju divova na našoj planeti? Zašto su, konačno, obični ljudi te grobnice obožavali još od momenta kada su u njih položena mrtva tijela posljednjih džinova na planeti Zemlji?!… To su pitanja na koja valja što prije odgovoriti. Izvor:(expresstabloid.ba)